[ Moje pesme ] 12 Oktobar, 2011 16:47
Ne idi!
Tamo te ne čeka ništa
što bi tvoje srce
ispunilo.

Ne idi!
Prostranstva široka
kriju otuđene ljude.

Tamo nisu tvoji preci
ni  crkva
na malom groblju.

Ne idi!
Imaćeš svega
al' nećeš imati
nas.

Ne idi!

 

[ Humor ] 12 Oktobar, 2011 10:39

Dva kafanska prijatelja razgovaraju kakve probleme imaju sa ženom kada se kasno vrate kući.
Prvi kaže:
"Nisi ni svestan kakve ja probleme imam. Žena se na najmanji zvuk probudi i počne da mi zvoca. A ja uradim apsolutno sve. Slušaj: Taksisti kažem da me ostavi par ulica pre kuće, da je zvuk automobila ne bi probudio. Tiho otvorim vrata od stana da ne bi slučajno zaškripala i pažljivo ih zatvorim da se slučajno ne zalupe. Najtiše što mogu se izujem i bos uđem u spavaću sobu, na prstima da se ništa ne čuje. Tačno znam na koje ploče parketa ne smem da stanem da ne zaškripe. No kako krenem da se uvučem u krevet, žena se probudi i počne sa pitanjima: "Zašto si pijan, gde si do sada.?" i tako je posle tri dana slušam.
Drugi odmahuje glavom:
"Ne, ne, ne, radiš potpuno pogrešno. Gledaj, ja ću da ti kažem kako ja radim: Dođem taksijem kući i kažem taksisti da kad dođe do moje kuće da naglo zakoči da gume zaškripe. Onda se glasno rastanem sa njim i uđem u kuću i zalupim vrata da se zatrese cela kuća. Dođem do sobe trupajući da se svaki korak dobro čuje i upadnem u spavaću sobu, lupim ženu po dupetu i razderem se:
"ŽENO! ŠTA KAŽEŠ, HOĆEMO LI MALO SEKSA?!
A ona se pravi da spava."

pijanci 

 

[ Slikopisi ] 11 Oktobar, 2011 14:11

Moja gazdarica voli plavu boju, ne znam zašto mene nije izabrala plavog.

kofer

Tko li je ovde plavlji, nebo, Nekar ispod starog mosta u Hajdelbergu ili ona? Nekar je ipak bio zelenkast tog dana.

Hajdelberg, Nekar 

Zato se Vltava plavila u Pragu u divnom junskom danu.Vltava 

Kao i Mramorno more kad je krenula na ostrva u njemu.Mramorno more 

Da li sivkasti labudić na plavom jezeru u Beču sluti da će uskoro postati beli lepotan?labud u Becu 

Iako neće nebu pod oblake u Prateru...Prater 

Bečko plavetnilo takmičilo se s nebom u Karlovim VarimaKarlovy Vary 

More u Barseloni...kako ga i videti između tolikih barki?Barcelona 

A na Osejavi u Makarskoj nepregledno plavo..sve nijanse plavozelene.Osejava 

I gde je najplavije? Sućuraj na Hvaru..oči bole od plavetnila.Sucuraj 

(photos by sanjarenja56)

[ Moje priče ] 10 Oktobar, 2011 20:41

U svom današnjem postu mssams se pita da li su moguća precizna predviđanja, što me je podsetilo na neverovatan događaj koji još ne mogu objasniti.
U gimnaziji sam imala drugara Boška koji je bio neupadljiv po svemu. Kasnije je diplomirao ekonomiju, ali se više bavio proricanjem nego ekonomijom. Na proslavi godišnjice mature, kad smo se svi okupili, on je bio zvezda dana. Svi su čekali u redu da im proriče. I dođe red na mene, gurnuše me, sve sam propuštala bez želje da ga čujem. Ali, na nagovor drugih, sela sam preko puta njega. Uzeo je moju šoljicu od kafe i okrenuo je.
"Ti si nefrolog? Ali tebe najmanje zanimaju bubrezi!"
"Pa to jedino i radim!" usprotivila sam se.
"Radiš, ali te mnogo više zanima sve ispod bubrega!"
"To je posao urologa!" odgovorila sam.
"Nema veze. Uskoro ćeš početi da radiš infekcije niže od bubrega, po tome ćeš postati čuvena, pisaćeš radove, držaćeš predavanja o tome, odasvuda će ljudi zbog toga kod tebe dolaziti!"
Rekla sam mu da je to nemoguće, da takve infekcije ne postoje. Tada nisam ni znala za njih. Godinu dana kasnije moja je bolnica počela da radi bris uretre na hlamidije, novost u našoj medicini. Stiže mi pacijent koji je dva mesec  imao jako pečenje pri mokrenju, obišao sve urologe, niko mu pomoć nije našao. Očajan stigao do mene, uputila sam ga na bris uretre, već se za dva vratio s pozitivnim nalazom hlamidija. Dala sam mu terapiju i posle tri dana je došao da me ljubi od sreće, pečenja više nije bilo. On je u mojoj svesci sa 1500 pacijenata imao počasno prvo mesto. Tako sam počela da radim ono što je tada malo ko znao, a druge specijalnosti još nisu shvatile značaj tih infekcija. Trebalo je nekoliko godina dok nisu postale rutinski pregled i dok nisu svi počeli da misle na njih. Za to vreme prošla sam zemlju i Evropu uzduž i popreko pričajući o infekcijama hlamidijama i mikoplazmama, koje su se ubrzo pridružile prvima.  Odasvuda su mi stizali pacijenti, mnogi sa sterilitetom izazvanim tim infekcijama. Sada su te infekcije nešto što se rutinski traži i smatra se velikim propustom ako se na njih ne pomisli. Ali kada mi je Boško predvideo šta je predvideo, niko, pa ni ja, nije znao da ću se ovim baviti. I šta da mislim o predviđanjima?

proricanje 

[ Moje priče ] 10 Oktobar, 2011 12:36

Mediterraneo mi je zatražio priču o mladosti, ljubavi, mansardi. Ne pamtim da sam pisala po "narudžbi" još od gimnazije. Pa, da vidimo da li će naručilac biti zadovoljan.

Mansarda mali raj...

Na maloj mansardi s pogledom na more živeli su njih dvoje,  u nekom nedavnom vremenu. Tako su se jednostavno našli, zavoleli, počeli da žive zajedno. Kao da je to nešto najprirodnije na svetu. U svemu se podržavali, pomagali, delili svaki trenutak osim kad bi radili ono od čega su živeli. Vodili bi ljubav s potpunim predavanjem i dok bi slatko iscrpljeni ležali, njegov pogled bi odlutao ka stropu, kao da prati neku bubu. Pogledala bi i ona, tamo nije bilo ničega. Samo njegova misao.
„Ti me ne voliš!“ rekla bi ona suznih očiju!
„Volim te više od sebe!“ rekao bi on.
Poljubio bi je, čvrsto zagrlio i ona bi načas zaboravila zašto ga je optuživala da je ne voli. Nije imala nikakve materijalne dokaze, nije primećivala suparnice, bio je stalno s njom. Samo u trenucima njegove misaone odsutnosti nije osećala sebe, njegove misli su odlazile ko zna kuda, ko zna kome. Nekim prošlim neostvarenim snovima? Nekim lepim sećanjima u kojima nije ona? U tim trenucima njegov zagrljaj bi se rasplinuo, kao da ne drži nju, kao da je ne oseća. Njegov duh nije bio s njom. Bila je ljubomorna na misli. Glupo, osećala je. Ali to je bilo jače od nje.
Nije imala hrabrosti da ga pita o čemu tada misli. Samo bi se izvila iz zagrljaja i sakrila negde da plače. Potrajalo bi dok se on seti da pođe za njom. Ne bi mu rekla razlog. On bi je obgrlio, ona bi plakala, i tako do sledećeg puta. Dok joj se nije jednom zagledao u suzne oči i zapitao bolno:
“Zašto plače ona koju volim najviše na svetu?“
„Ljubomorna sam na tvoje misli, što ne znam gde odlutaju od mene!“.
„Bolje da ne znaš, mila. Voleo sam, i kad nam je najlepše bilo, ona je poginula. Mislio sam da to neću preživeti. Jedva sam. Kad si se ti pojavila, ličila si mi na anđela koji mi je poslat da me nauči da ponovo živim. Zavoleo sam te do najveće dubine svog bića. I kad nam je najlepše, ja se bojim. Samo se bojim da te ne izgubim!“
Mediterraneo