[ Moje priče ] 09 Februar, 2016 18:07


Beč je samoj sebi obećala. Pokojni suprug je nikad nije vodio tamo, iako je znao s društvom da se spakuje u kola i ode na sajam… za nju nikad nije bilo mesta. I iste te godine kad je upoznala Oriona, kockice su se sklopile. S prijateljicom se dogovorila da se nađu na sladoledu i dogovore za odmor. Našle su se tu i rođaka i druga prijateljica. 
“Nikako da se dogovorimo gde ćemo na odmor, a prvi put ga koristimo istovremeno” reče Jelena.
“A što ne odete u Beč?” zapita Biljana.
“Zašto da ne?” reče Milena.
“Odlična ideja!” zaključi Ljera. I dogovor je sklopljen. Dok ona bude ženila sina, Milena će rezervisati hotel i karte za autobus, a Jelena će sa interneta pokupiti sve što treba videti i probati. Tako i bi. Čim su krenule, znale su da će biti sjajno. Prognoza vremena je obećavala pet dana kiše i dva dana sunčano, pa su za ta dva dana planirale otvorene lokacije, Donauturm, Prater i Schoenbrunn. U novinama su našle obaveštenje da se upravo u Beču otvara izložba Fride Kahlo. A na licu mesta Beč im se otvorio kao knjiga. Čim su se iskrcale, naišao je taksista Bobi, njihove gore list, i odvezao ih do hotela, pansion “Residenz” u centru, na obodu Ringa, iza leđa Rathaus. Prijatelji Milenini savetovali su to mesto. Hans na recepciji oduševio se što može vežbati jezik jer je poreklom iz Kikinde… Dao im je pristup kompjuteru pa su svakog jutra mogle pogledati prognozu vremena za taj dan i odabrati šta će videti. Jelena bi odvojila listove s opisima lokacija i druge papire s opisima jela koje treba probati. A mesta su sa sama otkrivala, ako bi rekle: ”Hm, tu negde treba da je Demel!”, tabla bi im se stvorila u vidnom polju. Dok su šetale oko Stephansdom, a ona svom prijatelju u Makarsku poslala poruku, odmah je stigao odgovor: ”Svratite na bečku šniclu obavezno!” i tako je jelovnik za taj dan bio rešen. Na kraju odmora Milena je razočarano rekla da nije videla spomenik Mocartu. “Okreni se, iza tebe je!” nasmejala se Jelena.
No za Oriona nije našla vreme. Kad mu se javila da je u Beču, napisao je da baš preko Beča putuje u Srbiju i može da svrati. Rado bi video izložbu Fride Kahlo. Nije ga ohrabrila, tako ju je kasnije prekorio. Nije mu rekla da bi ga rado videla. Nekako joj se nije uklapao susret s njim sa detinjim oduševljenjem koje su Milena i ona osećale za Beč. A znala je, ako ga pozove da se vide, to je njen konkretan korak koji će voditi vezi – na koju još nije bila spremna…
Tako je Orion otputovao drugim putem i leteo po Srbiji dok je ona istraživala Beč. Kad se vratila, stigao je paketić s filmom “Frida”. Uz film je priložio lepu razglednicu obojenih kamenčića i na njoj napisao: “Nadam se da je tvoj njemački (engleski) dovoljno dobar da bi mogla da uživaš u ovom izuzetno dobrom filmu. Ukoliko imaš problema, pozovi me na sarmu i kolače pa ću da ti prevodim… Poz. Orion.” Na lep način ju je prekoreo što nisu zajedno bili na izložbi… što nije pristala da se vide i sam se pozvao kod nje. Opet je preskočila pravi odgovor koji je on verovatno očekivao.

S7303919

[ Moje priče ] 29 Januar, 2016 11:21
Ne pričam o Palčici, o, ne...samo o nekim davnim željama. Nisam imala lutku kao devojčica. Čudna mi čuda, reći ćete...mnoge su devojčice i onda imale prave lutke, ne krpene, a ja nisam. Ni lutku ni druge igračke...nije bilo novca za te "luksuze". Gledala sam lutke drugih i ostala željna. Ujak mi je "navigavao", plovio morima, obišao ceo svet. Svako mu je nešto tražio, a ja bih se šćućurila  u ćošku i čekala da primeti da i ja nešto želim...Jednom me je primetio.
"A šta bi ti, Seko?"
"Jednu lutku, da je kao palac velika..samo da je prava...i strana..."
I prođe jedna plovidba, druga, i treća...pratili smo emisiju "Gde se nalaze naši brodovi" i u mislima putovali s njima. Ujak bi se vratio, doneo svakome ponešto, a meni ne...dok jednoga dana nije doneo veliku kutiju i u njoj crnu lutku, oko pola metra visoku, u šarenoj egzotičnoj haljinici, koja je treptala plavim očima i govorila: "Ma-ma". Reče mi: "Seko, tvoja je lutka porasla!".

Treba li naglašavati da je to bila najlepša lutka na svetu? Ma, i u svemiru! Otada je svuda sa mnom, i dan danas...promenila haljinice, promenila gradove,  ali ne i mesto u srcu. Lutka veća od palca...
 
 

[ Moje priče ] 28 Januar, 2016 11:28

Celog je veka želela ono što nije imala.

Kao devojčica je gledala lutke drugarica i godinama 

tražila prvu lutku. Dobila je kad je već prerasla, 

ali lutku svuda drži blizu sebe. Kao devojka je 

gledala nakit svojih drugarica, ona je imala nešto 

skromno. Kao odrasla naučila je da će imati ono 

što želi ako bude celog veka učila i radila non 

stop, pa je počela tako, videla rezultate i nastavila. 

I eno je, uči i dalje, radi stalno i kad drugi 

odmaraju, putuje i sebi redovno obezbedi 

poneku radost. Da li se dobra vila umešala u priču?

 Donela joj nešto? 

Ne, samo joj je njen anđeo na ramenu šapnuo: „U se

 i u svoje kljuse“, pa ga je poslušala. 

Život je jedan, ako se sami ne pobrinemo, i od 

bajke ćemo napraviti haos, a od haosa bajku.

1795518_246158508896889_763141969_n


[ Moje priče ] 25 Januar, 2016 07:27

U životu ništa lako nisam dobila, za sve sam se morala boriti i mnogo raditi. Ništa mi nije „na tacni servirano“, pa čak ni dete.

Na iznenađenje mnogih, udala sam se još tokom studija. Verovatno su svi mislili da sam trudna pa „moram“. Promenila sam grad i režim studija i uspela završiti fakultet. Brzo se pokazalo da me od majčinstva dele tri jaka problema, pa mi je jedan ginekolog rekao:„Nemojte se mučiti, koleginice, Vi nikad nećete biti majka!“ Bilo mu je žao mene! Onda je proradio majčinski inat u meni. Biću majka! Neće meni trenutni nivo znanja zvanične medicine presuditi! Našla sam ginekologa koji je čitao unapred i primenjivao znanja koja bi tek u svetu stigla, a kod nas još ne. On mi je na prvom pregledu rekao:„Vreme nam ne znači ništa, deset godina nam ne znači ništa, uspećemo!“

U to vreme dobila sam šampanjac star 12 godina. Odvojila sam ga i rekla: „Popiće se
na prvom rođendanu bebe ili se nikad neće otvoriti!“ Dobila sam najmekše peškire
iz Kanade i ostavila ih na stranu: „Njima će se brisati beba ili se nikad neće upotrebiti!“
Pratili smo suprug i ja viziju mog ginekologa, prošla sam vrlo bolna ispitivanja i lečenja,
jednom i zamalo nastradala. Kad sam zatrudnila, posle 11 godina, rekoše mi da se ne
radujem, pokvariće se… Radovala sam se da celi svijet čuje. Na porođaju zamalo
zaglavismo, preteća ruptura, carski rez urađen kao hitan, spašeni smo…

Divnim peškirima brisala sam bebu. Na prvom rođendanu sina otvoren je šampanjac star 24 godine. Pobedila sam životni izazov!

 

 
[ Moje priče ] 11 Januar, 2016 07:44


 (Dalje)
1 2 3 ... 33 34 35  Sledeći»