Danas je takvo vreme, ko ne ume da koristi kompjuter, praktično je nepismen. Samo duboke godine i velika neimaština opravdanje su za neznanje.
Njemu je reč svakodnevica, ono u čemu je najbolji, čime osvaja, dobija i gubi, kad reč zloupotrebi. Stara pisaća mašina u malom gradu sasvim mu je dovoljna. Da otkuca ono što je napisao, pošalje na neki konkurs, pripremi za štampu. Poslednju je knjigu objavio pre zaboravljeno mnogo vremena. Za novu nema više konstrukciju koja mu je ranije bila dobitna: nagrada na konkursu ili pomoć žene. Sam niti može niti ume. Piše stalno, u vedrim fazama ljubavne, u tamnim fazama mračne pesme pune umiranja i truleži. Kad mu je ona otvorila vrata svog srca, zavirio je i u svet koji nije poznavao:  kompjuterski. Nije se tu snalazio, ona je sve radila, on se divio. Nije ni pokušao da nauči, znao je da su njegove mogućnosti i sposobnosti daleko od njenih. Uživao je u tome da sve napisano bude jako brzo uneto u kompjutersku datoteku. Čak mu je i blog otvorila, pisala njegove pesme, diktirao joj odgovore na komentare. On to nikad ne bi mogao da nauči. Zamišljao je da  je bloger, ta  mu se ideja jako dopadala.
Sad je prošlost svima.  Njoj, blogu, pa i samome sebi. Ona mu je zanavek zalupila vrata svog srca. Bar da je ostavila odškrinut prozor...ni toliko. O blogu je mogao samo da sanja. I kad bi se nekom kompjuteru približio, pojma ne bi imao kako da mu priđe, pročita, pominje li ga još neko, seća li se.
Bolje da ne ume, jer bi ga rastužilo da zna da ga je blog zaboravio mnogo brže od nje. Kao da nikada nije ni postojao. Voleo bi da je ostavio nekog traga, da ga se bar neki sećaju...ali baš i nije.  Niko ga ne pamti.
knjiga