Moglo bi se reći da poziv na sladoled znači baš to, poziv na sladoled, na uživanje u divnoj ledenoj poslastici. Moglo bi, ali nije uvek tako. U mojoj porodici to znači nešto više, znači  mogućnost važnih susreta. Čim kažem da sam nekoga pozvala kod mene na sladoled, pitaju me odmah: “Koga si pozvala? Šta si opet  naumila?“  Kako to opasno zvuči! Ustvari može i da bude.
   Svojevremeno mi je često navraćala prijateljica, na studijama u Beogradu. Studirao je i moj brat, stanovao kod mene. Ona je imala  ljubavni krah koji je teško uspevala da preboli. On je imao emotivni brodolom posle kojeg mu brod ostao nasukan na sprudu. Oboje razočarani i tužni. Ne mogu im značajnije pomoći. A možda i mogu? Ima li leka za to? Ima. Sladoled.  I tako pozvah nju da navrati na sladoled tada i tada. Njemu napomenuh da ću imati valjanu dozu sladoleda u to isto vreme. Samo nijednome nisam rekla da je još neko pozvan! Došli su oboje, upoznali se za mojim stolom uz lepu porciju sladoleda. Odmah su našli zajedničke teme, ona vrckavo duhovita i načitana, on  svestrano obrazovan  i sa znanjima iz mnogih oblasti. Reč po reč, pa nisu ni primetili da im nisam u vidokrugu, da sam našla neke druge zanimacije, da im ne smetam.
   Odavno su u braku. Kada im je lepo, sete li se ko je „kriv“ za njihov prvi susret? Kada se posvađaju, sigurna sam da me se sete. Pozivi na sladoled otada su šifra za lepi susret.
sladoled