Celog je veka želela ono što nije imala.
Kao devojčica je gledala lutke drugarica i godinama
tražila prvu lutku. Dobila je kad je već prerasla,
ali lutku svuda drži blizu sebe. Kao devojka je
gledala nakit svojih drugarica, ona je imala nešto
skromno. Kao odrasla naučila je da će imati ono
što želi ako bude celog veka učila i radila non
stop, pa je počela tako, videla rezultate i nastavila.
I eno je, uči i dalje, radi stalno i kad drugi
odmaraju, putuje i sebi redovno obezbedi
poneku radost. Da li se dobra vila umešala u priču?
Donela joj nešto?
Ne, samo joj je njen anđeo na ramenu šapnuo: „U se
i u svoje kljuse“, pa ga je poslušala.
Život je jedan, ako se sami ne pobrinemo, i od
bajke ćemo napraviti haos, a od haosa bajku.
Da vidimo šta možemo pokazati na temu devet reči
Radost
Život
Devojka
Osmeh
Snaga
Ruke
Zagrljaj
San
Deca
(slika Sanjarenja56)
U životu ništa lako nisam dobila, za sve sam se morala boriti i mnogo raditi. Ništa mi nije „na tacni servirano“, pa čak ni dete.
Na iznenađenje mnogih, udala sam se još tokom studija. Verovatno su svi mislili da sam trudna pa „moram“. Promenila sam grad i režim studija i uspela završiti fakultet. Brzo se pokazalo da me od majčinstva dele tri jaka problema, pa mi je jedan ginekolog rekao:„Nemojte se mučiti, koleginice, Vi nikad nećete biti majka!“ Bilo mu je žao mene! Onda je proradio majčinski inat u meni. Biću majka! Neće meni trenutni nivo znanja zvanične medicine presuditi! Našla sam ginekologa koji je čitao unapred i primenjivao znanja koja bi tek u svetu stigla, a kod nas još ne. On mi je na prvom pregledu rekao:„Vreme nam ne znači ništa, deset godina nam ne znači ništa, uspećemo!“
U to vreme dobila sam šampanjac star 12 godina. Odvojila sam ga i rekla: „Popiće se
na prvom rođendanu bebe ili se nikad neće otvoriti!“ Dobila sam najmekše peškire
iz Kanade i ostavila ih na stranu: „Njima će se brisati beba ili se nikad neće upotrebiti!“
Pratili smo suprug i ja viziju mog ginekologa, prošla sam vrlo bolna ispitivanja i lečenja,
jednom i zamalo nastradala. Kad sam zatrudnila, posle 11 godina, rekoše mi da se ne
radujem, pokvariće se… Radovala sam se da celi svijet čuje. Na porođaju zamalo
zaglavismo, preteća ruptura, carski rez urađen kao hitan, spašeni smo…
Divnim peškirima brisala sam bebu. Na prvom rođendanu sina otvoren je šampanjac star 24 godine. Pobedila sam životni izazov!
Mnogo toga smo u Somboru videli. Prošetali ste sa mnom. Videli ste uredan i čist grad, savršeno popločan, za ponos Somboraca.

Grad koji se ponosi Lazom Kostićem

svojim galerijama i gradskim muzejom

Vinofestom

Ali priča nije gotova bez Županijskog dvora. Veliki plan Sombora na ulazu.

Grb Sombora

Milan Vojinović je pred punom salom (120 mesta) u punoj inspiraciji. Priča nam o ponosu Sombora, najvećoj slici, „Bitka kod Sente“.


Slika „Bitka kod Sente“, mađarskog umetnika nemačkog porekla Ferenca Ajzenhuta, najveće je ulje na platnu ne samo u Srbiji, već i na prostoru bivše Jugoslavije. Računajući i pozlaćeni ram, koji je takođe umetničko delo, ova slika, dimenzija 7×4 metara, zauzima površinu od 40 kvadrata! Izložena je u zgradi somborske Skupštine opštine, koju Somborci i danas nazivaju Županija, a za 110 godina, koliko se tamo nalazi, nijednom nije restaurirana. Glavni je lik princ Eugen Savojski na belom konju, koji predvodi mađarsku pobedničku vojsku. Uramljena je u Minhenu, a onda Dunavom prevezena brodom, na 25 kilometara od Sombora. Pošto nije mogla da prođe kroz vrata, odlukom Županijskog senata probijen je zid do tavanice, i tako je uneta u ovu zgradu – priča penzinisani sociolog i somborski hroničar Milan Vojinović. „Bitka kod Sente“, inače, važi za najznačajnije Ajzenhutovo delo. Stručnjaci se slažu u oceni da je najveći domet slike njeno kompoziciono rešenje. Kao što se vidi, čitavu donju desnu četvrtinu platna zauzimaju četiri austrijska vojnika u prirodnoj veličini, dok je peti malo uvučen u kompoziciju. Pošto su nam okrenuti leđima time je postignut psihološki utisak da posmatrač za njima stupa u događaj, odnosno bitku. Ipak, glavna ličnost slike svakako je Eugen Savojski, koga je slikar postavio levo od fizičkog centra slike, na belog konja, kao što i priliči pobedniku. Zrak tek izašlog sunca osvetljava samo njega i njegovog konja, dok on, svestan veličine svoje pobede, upire mač ka suncu, stavljajući sebe u istu ravan sa suncem.

U Sali su i dve statue, desno Justicija, levo Atina.

Salu krase i dve peći od Žolnaj porculana.

Sad možemo na put, čeka nas nešto slatko

i mostovi u noći

(slika i priča Sanjarenja56)