U životu ništa lako nisam dobila, za sve sam se morala boriti i mnogo raditi. Ništa mi nije „na tacni servirano“, pa čak ni dete.

Na iznenađenje mnogih, udala sam se još tokom studija. Verovatno su svi mislili da sam trudna pa „moram“. Promenila sam grad i režim studija i uspela završiti fakultet. Brzo se pokazalo da me od majčinstva dele tri jaka problema, pa mi je jedan ginekolog rekao:„Nemojte se mučiti, koleginice, Vi nikad nećete biti majka!“ Bilo mu je žao mene! Onda je proradio majčinski inat u meni. Biću majka! Neće meni trenutni nivo znanja zvanične medicine presuditi! Našla sam ginekologa koji je čitao unapred i primenjivao znanja koja bi tek u svetu stigla, a kod nas još ne. On mi je na prvom pregledu rekao:„Vreme nam ne znači ništa, deset godina nam ne znači ništa, uspećemo!“

U to vreme dobila sam šampanjac star 12 godina. Odvojila sam ga i rekla: „Popiće se
na prvom rođendanu bebe ili se nikad neće otvoriti!“ Dobila sam najmekše peškire
iz Kanade i ostavila ih na stranu: „Njima će se brisati beba ili se nikad neće upotrebiti!“
Pratili smo suprug i ja viziju mog ginekologa, prošla sam vrlo bolna ispitivanja i lečenja,
jednom i zamalo nastradala. Kad sam zatrudnila, posle 11 godina, rekoše mi da se ne
radujem, pokvariće se… Radovala sam se da celi svijet čuje. Na porođaju zamalo
zaglavismo, preteća ruptura, carski rez urađen kao hitan, spašeni smo…

Divnim peškirima brisala sam bebu. Na prvom rođendanu sina otvoren je šampanjac star 24 godine. Pobedila sam životni izazov!