Ne pričam o Palčici, o, ne...samo o nekim davnim željama. Nisam imala lutku kao devojčica. Čudna mi čuda, reći ćete...mnoge su devojčice i onda imale prave lutke, ne krpene, a ja nisam. Ni lutku ni fotografije...nije bilo novca za te "luksuze". Gledala lutke drugih i ostala željna. Ujak mi je "navigavao", plovio morima, obišao ceo svet. Svako mu je nešto tražio, a ja bih se šćućurila  u ćošku i čekala da primeti da i ja nešto želim...Jednom je i primetio.
"A šta bi ti, Seko?"
"Jednu lutku, da je i kao palac velika..samo da je prava...i strana..."
I prođe jedna plovidba, i druga, i treća...pratili smo emisiju "Gde se nalaze naši brodovi" i u mislima putovali s njim. Ujak bi se vratio, doneo svakome nešto, a meni ne...dok jednoga dana nije doneo veliku kutiju i u njoj crnu lutku,  oko pola metra visoku, u šarenoj egzotičnoj haljinici, koja je treptala plavim očima i govorila: "Ma-ma". Reče mi: "Seko, tvoja je lutka porasla!".
Treba li naglašavati da je to bila najlepša lutka na svetu? Ma, i u svemiru! Otada je svuda sa mnom, i dan danas...promenila haljinice, promenila gradove, stanove, ali ne i mesto u srcu. Lutka dosta veća od palca...