Nekada davno u nekoj dalekoj zemlji lepa,

nezavisna, samopouzdana princeza videla je

žabu dok je sedela na obali nezagađene bare

na zelenoj livadi u blizini  svog dvorca,
razmatrajući ekološka pitanja.  Žaba je

uskočila u princezino krilo i rekla: "Elegantna

damo, ja sam jednom bio zgodan princ,
sve dok me zla veštica nije začarala.

Međutim, jedan tvoj poljubac  ponovo će

me pretvoriti u lepog i mladog princa,

što ja i jesam, i tada, moja draga, mi ćemo

se venčati i živeti  u tvom dvorcu s mojom

majkom, gde ćeš mi ti kuvati,  rađati moju

decu, prati moju odeću i pritom osećati

večnu zahvalnost i sreću zbog toga!."

I te večeri, dok je princeza raskošno večerala

reš pržene žablje batke začinjene belim

vinom u krem sosu od belog luka, tiho se

nasmejala i pomislila:

"Pa ne bih baš rekla."