Valcer

20.7.1969. godine, komandant svemirske letelice Apollo 11, Neil
Armstrong, bio je prvi čovek koji je spustio nogu na Mesec.

Nakon toga izgovorio je čuvene reči: "Ovo je  mali korak za

čoveka, ali veliki za čovečanstvo". Ove reči čuli su milioni

ljudi na Zemlji. Pre nego će isključiti aparat za komunikaciju

za Zemljom, Armstrong je dodao jednu enigmatičnu rečenicu

 "Srećno, gospodine Gorsky!" Mnoge osobe koje su tada

radile u NASA-i pomislile su da se radi o nekom sovjetskom

suparniku. Nakon što su pregledali sve liste kosmonauta,
ustanovili su da se nikakav Gorsky ne pominje u njima.

Svaki put od tada kada bi se Armstrong pojavio pred novinarima,

oni su mu postavljali pitanje da im razjasni značenje te rečenice.

Svaki put on bi se samo nasmejao. 5.7.1995. u  Tampa  Bayu, 

Florida, jedan je novinar ponovo postavio to pitanje, staro

tada 26 godina. Ovog puta Armstrong je odlučio da napokon

odgovori. Gospodin Gorsky odavno je umro, te je astronaut

pomislio da je došlo vreme da razjasni ovu misterioznu

rečenicu.. Daleke 1938. kada je Neil bio dečak igrao je

bezbol sa svojim prijateljem. Lopta je odletela u susedno

dvorište, gde su stanovali gospodin i gospođa Gorsky. Neil
je otišao po loptu, i dok ju je uzimao, začuo je kako gospođa

Gorsky viče svome mužu: "Da ti popušim??? Ti bi to, je li???

E, pa hoću, ali kad ovaj klinac u dvorištu bude hodao po Mesecu!

Bonaca (1. razred gimnazije)

Tišina. Veče nečujno šapuće svoju uspavanku. Plavičasti veo sutona teško se spustio na mirno zrcalo mora. Usnuli su borovi na obali i ljetni povjetarac u smirenom naručju njihovih grana. Posve je tiho, tek se poneki lijeni valić lagano razlije oko izlizanih nogu ogromne hridi što se kao vjerni pas nijemo nadvila nad more, prkoseći svim burama i kišama. Zapadno od hridi raširili se bijeli skuti glatka žala. Uz mali, drveni kej drijemaju ribarske brodice, a u zavjetrini šute seoski kućerci. Na kraju sela, u okrilju borovog šumarka, šćućurila se malena ribarska kućica. Kroz mutna okna prodire tek poneki blijedi treptaj petrolejke, svijetlim zmijama šarajući rastinje i grubo sklepanu kućicu umornog psa, što jednim okom pospano žmirka u tamu.

“Bonaca je. Možemo na ribanje”, prozbori nečiji glas, opor kao i ova priroda, kamenje, posivjelo šikarje i crne goleti hridi, stoljećima nemilosrdno šibane vjetrovima i oplakivane morskim valima. Veče je provirilo u kućicu, nečujno se prišuljavši pored sivila kamenih zidova.Unutra, na starom tronopšcu, sjedi još strariji ribar, vezujući udice parangala. Naborana lica i pogrbljena šuti starica, miješajući jelo u pocrnjelom kazanu nad usplahirenom vatrom ognjišta. Mlada žena plete čarape od grube vune, s vremena na vrijeme  bacajući pogled na čovjeka što spava na postelji pored nje. Tamnooka beba zabavlja se u košari krpenim pajacem. Svi šute. Osjeća se težak pritisak sumora bliske jeseni. Čak je i beba tako neobično tiha.

Najednom u luci seoceta zažmirkaše ribarske svićarice. “Ćaća, vrime je!” tiho izusti mlada žena, bacivši kratak pogled kroz prozor. Starica ostavi kuhaču i prodrma spavača:”Ajde, Ive. Iđu”. Večera na brzinu. U tišini. Samo muklo lupkanje drvenih žlica.

Ubrzo se vrata sa škripom otvoriše i zatvoriše za ocem i Ivom. Beba uznemireno protestira prodornim plačem. Mati je uze na ruke i ljuljaše je tiho, pjevušeći neku staru, prastatu uspavanku, sve dok san ne sklopi djetetove okice. Onda ga lagano spusti u košaru i s uzdahom nastavi pletenje. “Sutra mu je rođendan, a nemam ni kolača za njega”, prošaputa, nježno gledajući maloga.”A kad su nami slavili rođendan?Je! Bilo nas je sedan i jedva smo kruva imali. A ni danas nije puno boje, ćerce moja!” mrko odvrati stara.

Noć se spustila nad kraj. Pas zaklopi i drugo oko i utone u carstvo snova. Žućkaste zvjezdice svićarica promicahu mirnom površinom mora. Negdje tamo, u jednoj bezbroj puta krpanoj gajeti, otac i Ive ribare za svoju porodicu. Šta će tata donijeti bebi za rođendan? Vjerovatno ništa, jer ovdje je svaki dan isti, težak i naporan, bez radosti. Mališan će primiti par poljubaca burom ispucanih usana I čestitanja koja njegov mali mozak neće razumjeti. I opet će sve teći kao i prije. Polagano..umorno…nečujno…

Mjesec je načas otkrio djelić svog okruglog lica i ponovo nestao u oblacima.. Kratko vrijeme rominjaše sumorne kapi kiše, monotono lupkajući po oknu. Probuđen, pas umorno gunđaše na tu vlažnu hladnoću što mu kroz gnjili krov kućice dosadno kapka na  pospane oči, uši, krpeljave noge. Kiša ubrzo prestade. Mlada žena žurno završi posljednje očice čarapa. Spremivši ih u škrinju, nježno pokri bebu koja se otkrila.

“Blago se njemu” uzdahne starica. “Ča on zna? Ide, pije i spava i to mu je vas posal. E, da mi se vratiti u njegove dane”. Snaha je pogleda. Staričine oči su zurile negde preko svega, u prazno, ali kroz tu prazninu ona se vraćala u mladost, onu tužnu, gorku, ali ipak – mladost!

Daleko na jugu zatrepta jedna zvjezdica. Dolje, u tmini, pale se novi nizovi malih iskri, znak da još nekoliko ribara kreće na svoj teški posao. Do uha dopire tek škripa osamljenih koraka, režanje nekog psa i zamah vesala kroz vodu. Tren kasnije sve se utiša, da bi se čulo tek jednolično valjanje samotnih valića po žalu. Na istoku se upalila još jedna zvijezda. Pas ponovo spusti glavu na sklupčane noge. Kroz granje maslina i borova tiho pirnu večernji povjetarac.

Mlada žena je sela na fotelju jednog vrelog dana, pijući ledeni čaj. Došla je u posetu svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno prodrmala  kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju ćerku.
''Nemoj zaboraviti svoje prijateljice”, rekla je “One će ti biti sve važnije,  kako budeš postajala starija. Koliko god budeš volela svog muža, koliko god budeš volela svoju decu, one će ti biti potrebne. Seti se da povremeno odeš negde sa njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostale tvoje rođake. Biće ti potrebne druge žene. ženama su uvek potrebne druge žene.”
”Kakav savet”', pomislila je mlada žena.  Pa upravo sam se venčala! Zar nisam zakoračila u svet parova?  Ja sam udata žena, odrasla, nisam  mlada devojka kojoj su potrebne
prijateljice! Moj muž i porodica koju ćemo stvoriti biće sve što mi je potrebno da moj život učinim smislenim.
Ali ipak i nesvesna toga, ona  je poslušala svoju majku; nastavila je da održava veze sa svojim prijateljicama i tako sve više..  Kako su godine prolazile, ona je polako shvatala koliko je njena mama znala o čemu je govorila. I kako vreme i priroda stvaraju promene i misterije u životu svake žene,  a prave prijateljice ostaju oslonac za nju.
Nakon 40-ak godina življenja u ovom svetu, evo sta je naučila:
Vreme prolazi.
Život se dešava.
Distanca razdvaja.
Deca odrastaju.
Ljubav bledi.
Srca se slamaju.
Karijere se završavaju.
Poslovi dođu i prođu.
Roditelji umru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci ne zovu onda kad su rekli.
Ali prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od tebe. Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je  potrebna. Kad budeš morala usamljenim putem i kad budeš morala sama, tvoje prijateljice će biti tu, sa strane, navijajući za tebe, moleći se za tebe, intervenišući u tvoje ime... I čekaće te na kraju, širom otvorenih ruku! Nekada će čak prekršiti pravila i ići sa tobom. Ili će prileteti i izneti te sa opasnog puta!
Drage moje, svet ne bi bio isti bez vas, ne bih bila ni ja. Kad smo započele ovu avanturu zvanu ženskost, nismo imale pojma o radostima i tugama koje su čekale na nas. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedne drugima, na raznim etapama...Sad znamo.

Naučiti voljeti

Ponekad imam čudan osjećaj taj

Da voljeti ne znam i da nikad,

Nikad neću voljet moći ja.

Ne mislim na flert,

Ta svako danas zna sa nekim ići,

Zabavljati se, ljubiti i sniti,

Al malo je tih, tako malo tih

Koji znaju istinski da vole.

Možda je glupo pričati o tome,

Možda smijeh biće odgovor vaš,

Al’ razmislite, razmislite malo

Dal’ i vi voljet pravo znate,

Dal’ znate za ljubav koja samo daje,

A ikad ništa u zamjenu ne traži?

Ne znate? Ili sami sebe

Varljivom nadom uljujkujete stalno,

I hvalite se uspjesima lažnim,

A ljubav - zar je ljubav to?

Eto, zato se bojim,

Da, i sama se bojim do dna duše svoje

Da ko ni drugi naučit nikad neću

Da volim onako kako želim to.

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi

 
Zapitala si me, o bezbrižno dijete,

Sjedeći tu uz moje skute,

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi.

Ti to sada ne bi razumjela.

Saznaćeš to istom onda

Kad u tvom srcu prvi put zablista ljubav

I u njegovom odbljesak svoj nađe.

Znaćeš  to onda kad zagrljeni i sretni

U tišini nespavane noći

Svoju ljubav uznesete k zvijezdama

I gore, visoko, vaše oči sretnu blago blijedo lice.

Ponekad ćeš poželjeti da ga nestane s neba,

Da oko vas dvoje samo tama bude,

Tišina i tama u kojoj ste samo vi

I nježne riječi, šapat ljubavi.

Ali njega ne možeš skinuti.

Još od prve vatre u nekom davnom srcu

On je tu – da čuva ljubav

I divne snove svih koji vole.

Budi sada bezbrižno dijete

I krpice i lutke tvoj nek’ budu svijet

A jedne noći kad malo porasteš,

Snivajući na ramenu onog koga voliš,

Ne brini,

Čućeš srce svoje puno sreće

Da ti šapće tiho

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi!