Čudne su bile tvoje oči.
Tamnozelene, kao lišće maslina
što u suton se ljeskaju pod zadnjim
zracima zalazećeg sunca.
U tami topline tvog pogleda
sjale su kao žeravice
Tamnozelene, baš neobične oči
kakve nikad prije vidjela nisam.
Zašto su ušle u moje srce?
Zašto one prekrasne crne oči
što nosile su mi radost svakog dana
u njem’ mirna kutka ne mogu već naći?
Zašto snovi razigranog mi srca
tek po stazama njihova sjaja
želju nemirnu da pođu sad nose?
Ni noći mira da mi daju, ni dani s njima susret dragi,
budućnost za mene ništ’ više ne znači
sem njihova bljeska, njihove topline.
Sunce sad je boje lišća bora
i toplih zaliva uz obale strme
gdje alge moru zelen odsaj daju.
Mjesečina za me srebro sad je blago
u noći nježnosti tih očiju sjaja
kad ih moje oči nestrpljivo traže.
O zvijezde naše, recite mi samo
dal’ ikad, ikad sresti ja ću opet
njihov pogled, topao i blag?
Dal’ ikad ću moći gordo dići glavu
i ponosno reći čitavome svijetu
da samo moja ta smaragda su dva?
