Čudne su bile tvoje oči.

Tamnozelene, kao lišće maslina

što u suton se ljeskaju pod zadnjim

zracima zalazećeg sunca.

U tami topline tvog pogleda

sjale su kao žeravice

Tamnozelene, baš neobične oči

kakve nikad prije vidjela nisam.

Zašto su ušle u moje srce?

Zašto one prekrasne crne oči

što nosile su mi radost svakog dana

u njem’ mirna kutka ne mogu već naći?

Zašto snovi razigranog mi srca

tek po stazama njihova sjaja

želju nemirnu da pođu sad nose?

Ni noći mira da mi daju, ni dani s njima susret dragi,

budućnost za mene ništ’ više ne znači

sem njihova bljeska, njihove topline.

Sunce sad je boje lišća bora

i toplih zaliva uz obale strme

gdje alge moru zelen odsaj daju.

Mjesečina za me srebro sad je blago

u noći nježnosti tih očiju sjaja

kad ih moje oči nestrpljivo traže.

O zvijezde naše, recite mi samo

dal’ ikad, ikad sresti ja ću opet

njihov pogled, topao i blag?

Dal’ ikad ću moći gordo dići glavu

i ponosno reći čitavome svijetu

da samo moja ta smaragda su dva?