Danas sam sedela s koleginicom u poslastičarnici, malo da se ispričamo posle mesec dana neviđanja. I pričam joj meni veoma zanimljivu istinitu priču, na što mi ona predloži da to nekome dam za scenario, da se snimi film, posle neće niko verovati da je priča istinita. Eto, pade mi na pamet da je podelim s vama.

Pre 10 godina pogine sin moje drugarice, uspešne poslovne žene. Odličan student elektrotehnike, sjajan matematičar, divan momak. U gluvo doba noći udari kolima u neki zid, sasvim bez veze, trezan. Posle mi astrolog reče da su mu zvezde bile tako smeštene da nije mogao izbeći tragediju. Roditelji jedva preživeli nesreću. Možda su je samo spolja preživeli. I rešiše da u spomen na svoga sina  osnuju fond za matematičke talente, s njegovim imenom, pri njegovoj osnovnoj školi. Fond jednom godišnje dodeli novčanu nagradu detetu koje je postiglo najveći uspeh u matematici te godine. Prvu nagradu iz novoosnovanog fonda dobije devojčica koja je kao dete izgubila majku, otac je sam podizao. Povelika nagrada, lep stimulans za dete, da zna da se trud isplati. Prvo što je ona uradila kad je dobila nagradu – bilo je da se pokloni na grobu nesrećnog mladića! Upisala je zatim Matematičku gimnaziju i 4 godine pratila sam je bez problema, jer je bila u razredu mog sina. Celo vreme odlična, među najboljima. I celo vreme  roditelji nesrećnog mladića prate njeno školovanje sa komentarom :“Nagrada je otišla u prave ruke“.  Upiše Elektrotehniku i završi je s prosekom okruglo 10 (zabranjeno padanje u nesvest!). Ne verujem da ima mnogo takvih primera. Ostaće na fakultetu i učiti neke nove generacije. Njega nema 10 godina, a ona je nastavila tamo gde je on stao, i kao da je završila njegovo delo. Tako bar ja osećam...