Bonaca (1. razred gimnazije)

Tišina. Veče nečujno šapuće svoju uspavanku. Plavičasti veo sutona teško se spustio na mirno zrcalo mora. Usnuli su borovi na obali i ljetni povjetarac u smirenom naručju njihovih grana. Posve je tiho, tek se poneki lijeni valić lagano razlije oko izlizanih nogu ogromne hridi što se kao vjerni pas nijemo nadvila nad more, prkoseći svim burama i kišama. Zapadno od hridi raširili se bijeli skuti glatka žala. Uz mali, drveni kej drijemaju ribarske brodice, a u zavjetrini šute seoski kućerci. Na kraju sela, u okrilju borovog šumarka, šćućurila se malena ribarska kućica. Kroz mutna okna prodire tek poneki blijedi treptaj petrolejke, svijetlim zmijama šarajući rastinje i grubo sklepanu kućicu umornog psa, što jednim okom pospano žmirka u tamu.

“Bonaca je. Možemo na ribanje”, prozbori nečiji glas, opor kao i ova priroda, kamenje, posivjelo šikarje i crne goleti hridi, stoljećima nemilosrdno šibane vjetrovima i oplakivane morskim valima. Veče je provirilo u kućicu, nečujno se prišuljavši pored sivila kamenih zidova.Unutra, na starom tronopšcu, sjedi još strariji ribar, vezujući udice parangala. Naborana lica i pogrbljena šuti starica, miješajući jelo u pocrnjelom kazanu nad usplahirenom vatrom ognjišta. Mlada žena plete čarape od grube vune, s vremena na vrijeme  bacajući pogled na čovjeka što spava na postelji pored nje. Tamnooka beba zabavlja se u košari krpenim pajacem. Svi šute. Osjeća se težak pritisak sumora bliske jeseni. Čak je i beba tako neobično tiha.

Najednom u luci seoceta zažmirkaše ribarske svićarice. “Ćaća, vrime je!” tiho izusti mlada žena, bacivši kratak pogled kroz prozor. Starica ostavi kuhaču i prodrma spavača:”Ajde, Ive. Iđu”. Večera na brzinu. U tišini. Samo muklo lupkanje drvenih žlica.

Ubrzo se vrata sa škripom otvoriše i zatvoriše za ocem i Ivom. Beba uznemireno protestira prodornim plačem. Mati je uze na ruke i ljuljaše je tiho, pjevušeći neku staru, prastatu uspavanku, sve dok san ne sklopi djetetove okice. Onda ga lagano spusti u košaru i s uzdahom nastavi pletenje. “Sutra mu je rođendan, a nemam ni kolača za njega”, prošaputa, nježno gledajući maloga.”A kad su nami slavili rođendan?Je! Bilo nas je sedan i jedva smo kruva imali. A ni danas nije puno boje, ćerce moja!” mrko odvrati stara.

Noć se spustila nad kraj. Pas zaklopi i drugo oko i utone u carstvo snova. Žućkaste zvjezdice svićarica promicahu mirnom površinom mora. Negdje tamo, u jednoj bezbroj puta krpanoj gajeti, otac i Ive ribare za svoju porodicu. Šta će tata donijeti bebi za rođendan? Vjerovatno ništa, jer ovdje je svaki dan isti, težak i naporan, bez radosti. Mališan će primiti par poljubaca burom ispucanih usana I čestitanja koja njegov mali mozak neće razumjeti. I opet će sve teći kao i prije. Polagano..umorno…nečujno…

Mjesec je načas otkrio djelić svog okruglog lica i ponovo nestao u oblacima.. Kratko vrijeme rominjaše sumorne kapi kiše, monotono lupkajući po oknu. Probuđen, pas umorno gunđaše na tu vlažnu hladnoću što mu kroz gnjili krov kućice dosadno kapka na  pospane oči, uši, krpeljave noge. Kiša ubrzo prestade. Mlada žena žurno završi posljednje očice čarapa. Spremivši ih u škrinju, nježno pokri bebu koja se otkrila.

“Blago se njemu” uzdahne starica. “Ča on zna? Ide, pije i spava i to mu je vas posal. E, da mi se vratiti u njegove dane”. Snaha je pogleda. Staričine oči su zurile negde preko svega, u prazno, ali kroz tu prazninu ona se vraćala u mladost, onu tužnu, gorku, ali ipak – mladost!

Daleko na jugu zatrepta jedna zvjezdica. Dolje, u tmini, pale se novi nizovi malih iskri, znak da još nekoliko ribara kreće na svoj teški posao. Do uha dopire tek škripa osamljenih koraka, režanje nekog psa i zamah vesala kroz vodu. Tren kasnije sve se utiša, da bi se čulo tek jednolično valjanje samotnih valića po žalu. Na istoku se upalila još jedna zvijezda. Pas ponovo spusti glavu na sklupčane noge. Kroz granje maslina i borova tiho pirnu večernji povjetarac.