Ma šta će neko ko nema vremena ni za lek- na blogu? Šta tamo radi, dangubi, traći vreme? Komunicira sa virtuelnim osobama koje nikad neće upoznati, a i ako upozna, ima grdno da se razočara, jer se svako prikazuje boljim na blogu nego što je ustvari. Eto, to meni mnogi rekoše, a bogami i sinovi, ne pada im na pamet ni da virnu na blog, kad god želim da im pokažem majstorije neke tamo domaćice, Baladaševića, krilanđela, tužne,  principesse78, milorda, pedesetplus, blogamimoga i još dvadesetak medenih i šašavih imena pisaca koji se skrivaju pod pseudonimima i nikako da otkriju u kojim se knjižarama mogu naći njihove knjige. Neće ni za lek da pogledaju, kažu, čemu to, kad su ti ljudi virtuelni. E, cvrc gevezen zajn! Nagovore me milord,  pedesetplus i blogamimoga da otvorim svoj blog, kažu, imam šta da kažem, šteta da to držim za sebe. Pošteno da kažem, kad mi prvi put pedesetplus pomenu blog, pitala sam šta je to, jede li se ili oblači, pa lekciju po lekciju, čak i ja shvatih tu zemlju Nedođiju u koju možemo da pobegnemo kad nam je svega u realnosti dosta. I gde da se uključim, pitam se ja, pa ukucam slučajno blog.i yu i dođoh do ovog bloga. Ostavim stidljivo prvi tekst, odgovore mi oni koji su me i naterali u ove vode, ohrabrim se i napišem drugi post, o plesu, i prva se javi domaćica. Zašto li sam odmah imala utisak da mi je bliska, ne bih umela reći, kad se iz daljih postova dalo shvatiti da se nikad upoznale nismo. I nastavismo  blog korespondenciju, sve toplije, uz moje divljenje njenim prelepim postovima i fenomenalnim komentarima u kojima je svaka reč na svome mestu, i počesmo da se sasvim iskreno zovemo blogsestrama. Onda me ona baci u nesvest čestitkom za prvi mesec mog bloga uz prigodnu tortu, za mesec bloga za koji sam se pitala da li je uputno da to čak i ovlaš pomenem. Bilo je samo pitanje dana kad ćemo uklopiti naša vremena i videti se uživo. Dogovor krajnje jednostavan i spontan, časkom dogovoreno mesto, još lakše kako se prepoznati, a na kraju, kad se pojavila, jednostavno smo se prepoznale.  I sad se lepo pitam gde se to moj tata sve skitao po Jugi i zašto mi je tajio da imam malo mlađu sestru, zar nije mogao da mi kaže, kad smo mi već zaboravile da smo se kao male igrale u pesku…Jesmo li se igrale, pitate se vi? Ostaje vam da pogađate…a dok vi pogađate, izvinite me, moram da proverim  da li je mojoj seki bolje, juče joj nešto tmuran dan teško pao, a danas se vidi i zašto, provejava sneg…

P.S. Idem da napravim medalju zasluga za nas za ono troje što me baciše u blog vode, jer da to ne uradiše, ko zna kad bih ja pronašla svoju davno zagubljenu sestru??!