Plesati. Nešto što sam oduvek volela, otkad znam za sebe. U kraju odakle sam - svi vole i znaju da plešu. To je deo opšte kulture. Prve plesove pamtim do detalja, toliko su mi značili. I one kasnije. Zaljubljivala sam se u plesu, za vreme igre bila prošena. Malo ko je mogao da me osvoji, a da ne zna da pleše. Ko bi prišao, polagao je prvo plesni ispit, pa ako položi, idemo dalje. Ako ne, nema popravnog ispita. Samo jedan izuzetak napravih i pogreših. Zato i nagovaram mlade i srcem mlade da nauče da plešu, da nauče komunikaciju koja se samo na plesu stiče i da putem plesa testiraju ko je za njih. Naravno, od malena sam decu učila plesu, uz valcere su se budili i uspavljivali. Onda je došlo vreme da ih uputim u plesnu školu. Nije bilo baš jednostavno, ali mali pakleni plan je uspeo i dobih dva sjajna plesača. Jedan se i oženio zahvaljujući plesu. Nisu mi dozvoljavali da dođem u plesnu školu i posmatram časove. Dobro, poštovala sam to. Uvek sam žurila i zahvaljujući tome imala i povrede. Moja doktorka fizijatar naredila mi je posle rehabilitacije da se aktiviram. Kako? Bazen. Ne dolazi u obzir, tamo se dobijaju infekcije zbog kojih se posle stiže kod mene na lečenje. Vežbanje! Ne dolazi u obzir, ne volim vežbe, volim samo ples. „Pa pleši!“ reče ona. A gde odrasli ljudi mogu da plešu? Nije bilo plesnih grupa za naše potrebe rekreativnog uživanja i relaksacije. Preostalo nam je samo da osnujemo takvu grupu. I osnovasmo je nas dve, grupa je plesala kod Ace Aničića dva meseca, i danas nas pamti. Voleo je naš entuzijazam. Pogodno mesto gde nas je učio izmaklo se, valjalo je naći drugo, za sve nas u grupi zgodno. Pa smo pitali legendu plesa Ivicu Došenovića da naša grupa uđe u njegovu školu. Prihvatio je odmah. Sinovi nisu verovali kad sam im rekla da dolazim u njihovu školu i da će nas Ivica voditi. Za kratko vreme grupa je prozvana doktorskom, mada su u njoj plesali lekari, ekonomisti, novinari, ljudi koji su nešto već postigli u životu. Postala je grupa mezimica škole, svi su rado dolazili da pomažu, da vide to čudo – kako svi plešu tri sata bez da ijednom sednu, odmore se. O nastanku doktorske plesne grupe je Nataša Miljković snimila vrlo gledan prilog za emisiju „Ključ“, ponudivši ga kao rešenje za stres o kojem je govorila. Novine su često pisale o nama. Trener je bio srećan kao malo dete kad je grupu izveo na prvi bal i kad smo svi odigrali valcer otvaranja, ples ponosa na svakom balu. Izneli smo i sledeće balove, punih pet godina koliko se grupa održala. Danas ta grupa ne pleše, pojedinci su ostali u školi, ali se svi okupe na balovima i podsete se znanja koja se nikad ne zaboravljaju i druženja kakvih nigde drugde nema.Moje su knjige ponele plesna imena i na promocijama se plesalo. Vidimo se na sledećem balu!
Dvaput sam mućkala i bilo je dosta zadovoljnih, ali sam ovog puta od unajedine, ancisal i biljanak dobila korisne sugestije. Videćemo da li će rezultat biti slađi. Dakle, počinjemo ispočetka. Pomešamo ono što svi vole da mirišu u proleće
+
zatim još malo lepote
+
Potrebno je posoliti, zasladiti
+
dodati obavezan i nezaobilazan sastojak
i da vidimo šta smo sada dobili.
Pa nije loše ispalo. Da to začinimo jednim večnim filmom?
Pa zamislimo da smo par koji gore sastavih, i zaplešimo najlepšu rumbu uz Hose Feliciana "Volvere alguna vez".
Dobila sam neke primedbe po pitanju prethodnog pogrešnog recepta. Te nisam izabrala adekvatne sastojke, cveće nije bilo po volji (AnaM), te završni rezultat nije bio onaj pravi (domacica), te nije bilo sladoleda, pa sam zato dobila šta sam dobila (ancisal). Prva greška dopala se krasivi i Šukiju, na moje zadovoljstvo, a druga (Kluni) većini dama. Šta mi je drugo preostalo nego da idem na popravni ispit i vidim šta će sada ispasti!?
Dakle, da vidimo. Uzmemo dve-tri
+
Dodamo još nekoliko
+ +
začinimo sve to kako valja
+
i dobijemo rezultat kao u nastavku
i na kraju balade sledeće
Da li je sada čiribu -čiriba bolje uspelo nego prošlog puta?
Kao stari kofer, nauživao sam se svega. Svašta video, lepotama se divio.
Ni glad za umetnošću nije ostala nenahranjena. Stara vrata Evrope su se odškrinula i ja sam video ono u čemu uživaju ljudi iz celog sveta. U Pragu su to bile predivne katedrale sa vitražima, kao katedrala Sv. Vita u Hradčanima Prelepo narodno pozorište u kome se prikazuju klasične predstave ali i čuveni češki specijalitet, Crno pozorište. E, tu sva čula uživaju! Nije baš kao kad odete u Figueras, gradić koji bi ostao potpuno nepoznat da u njemu nije živeo veliki Dali. Kuća-muzej sagrađena po njegovim idejama krije tajnu njegove slikarske genijalnosti Unutrašnje dvorište kuće jeste šašavo, ima mi neku paralelu s Kusturicom u svojoj nadrealnoj viziji. Mnoga dela ne smeju se fotografisati, ali jedno sme, Gala koja ide u Ameriku. Gala naslonjena na prozor, razmišlja o odlasku u Ameriku. Veoma lepa slika. Fotoaparat spreman? Eh, ne vidi se više Gala, nego Linkoln, tadašnji predsednik USA.Kakvo poznavanje tajni oka i zakona optike! Znao ih je i Gustav Klimt, kojim je Beč očaran. Nije dozvoljeno slikanje čuvenog Poljupca, dragocene i skupe slike, a od "Smrt i život" odabrala je deo život...pogodite zašto! Ko bi samo u Leopold muzeju pregledao sve, o drugim muzejima da i ne govorimo! Dobro bi došle rezervne noge!
Sreća što svako malo nameste klupu, noge i oči da se odmore, pa napred u nova osvajanja lepote! Postavka slika Fride Kalo uvela ju je u čaroban svijet Fridine bolne umetnosti. Neću da pričam o Parizu, baš neću. Otpadoše joj noge u Luvru, obeznanila se, nije bila nizašta...Malo je razočarala Mona Liza, izvikaše je? Ko bi tu pametan bio. Možda to zna maca koja pozira pored mozaika u galeriji u Poble Espanyol u Barseloni? (nastaviće se...photos by sanjarenja56)