Bili su dva sveta, normalno gledajući, nepomirljiva.  Njegov je bio svet običnih ljudi koji ne stižu daleko ni u snovima ni u ostvarenjima. Dometi su mu bili natprosečni samo u pisanju, reč je bila njegovo oružje i moć. Igrao se njome kako je hteo,  a reč ga je slušala bolje nego što je zavređivao. Davala mu je lažni osećaj moći i veličine.  Ona je bila ostvarena na svim poljima, malo toga joj nije pošlo za rukom, svet je bio njen. Videla je što je malo ko mogao, uživala u zadovoljstvima nedostupnim većini smrtnika. Pre njega volela je  i bila voljena,  snažno i do fizičkog kraja, a znala je da nikad takvog više neće naći. On je  pak bio velemajstor emotivnih promašaja. Imali su lepu vezu, koju je on zvao ljubav, a ona prijatnost.  Ponavljao je reči ljubavi u svakom trenu i na svakom mestu, bezbroj puta svakoga dana i pisao, pisao beskonačno mnogo o ljubavi. Nije osećala sebe u tim stihovima, iako je on tvrdio da su njeni, da mu je najveća ljubav, da će je ovenčati pesmom. Zajedno su stvarali, umeo je da bude koristan saradnik u pisanju, ona njemu još korisniji.  Nije osećala ljubav u njegovom pogledu, ni nestrpljivost u njegovom dodiru, ni čežnju u milovanju. Ali bilo joj je prijatno s njim, umeo je da je nasmeje, opusti, toplina ruke u ruci joj je godila, bliskost je bila tako prirodna.  Smatrala je da je to dovoljno, jer nikada više neće voleti, ljubav je sahranila sa svojom najvećom ljubavlju. Prihvatila je njegovo viđenje ljubavi i  uživala. On je bio srećan kao nikada pre. Provodili su često dane odmora u malom gradu gde je on imao kuću, opušteno. Svima su izgledali kao sveži  bračni par, tako su se  i ponašali, i prijalo im je. Volela je da njegovu kuću pretvara u dom, da joj daje toplinu ženske ruke, da je oplemenjuje detaljima koji su  podsećali na pripadanje.
    Kad nije opravdao njeno poverenje, ostavila ga je. Bez velikih scena i drame. Stalno je pokušavao da je vrati, ali je ona ostala neumoljiva. Dva nategnuto približena sveta izgubila su balans i njegov je ostao mnogo niži od njenog. Ostala je s njim u solidnim odnosima, čuli su se i viđali, ali sada samo kao drugari, što je njemu teško padalo. Njoj je to bilo sasvim normalno. Bilo je, prošlo je, zapamtila je ono lepo i gotovo. Nikad o njemu ružnu reč nije rekla.
    Posle nekog vremena  službeno je otišla u taj mali grad, na veliki sastanak, gde su došli mnogi njoj dragi ljudi. Takva se prilika ne propušta, čak i uz opasnost da se sretnu. Pa nema veze, ionako su drugari. U slobodnim trenucima prošetala je pored reke, stazom kojom su mnogo puta šetali s rukom u ruci. Svaki most je podsećao na njih. Prišla je poznatoj kući,  sveže okrečenoj. Ruže su još cvetale u bašti. Zastala je ispred kuće prisećajući se. Zašto nisu mogli da usklade svoje svetove i da  su  sada tu zajedno? Nisu mogli. Utom su se vrata terase otvorila i izišla je jedna žena. Nosila je lavor i počela da prostire veš na terasi.  Za njom je izišao on, dodavao joj štipaljke, pomagao joj. U jednom trenu su se dodirnuli, on ju je poljubio. Izgledali su kao svež bračni par. Ona je završila prostiranje i ušla. On je ostao još malo, nameštajući termometar koji mu je svojevremeno kupila i u tom trenu ju je ugledao. Pogledi su im se sreli. Videla je tugu. Okrenula se i  polaganim hodom vratila u hotel, bez osvrtanja.
odvojeni