Nešto ih podmladak nije hteo, neće pa neće...savetovala se s mamom, slušala, sve radila kako valja. I zapita jednom: "Mama, smeju li trudnice da lete avionom?", na što je upitana slavila dva dana. Naravno, zabrani joj letenje, sem na krilima ljubavi, i naredi da čuva to malo ko oči u glavi. Ali dva meseca pre kraja krenu komplikacije. Bolnica. Visok pritisak, otoci, preeklampsija. Valja spašavati prvo mamu, pa onda dete. Tim redom se uvek ide. Težina problema preraste tu bolnicu, prebace je u drugu, ceo tim se okupi oko nje, njoj loše, baš loše. Pokušava sa dragim da stupi u kontakt, on se ne javlja na mobilni. Uradiše carski rez, spasoše nju, bebica se jedva vidi koliko je malena, u inkubator s njom, ceo tim oko malene. I tek tada joj zgranuti lekarski tim saopšti da je njen dragi istog dana dovezen u tu istu bolnicu, sa prelomom kičme...i da su se na drugoj strani bolnice borili za njega. U jednom danu, sve troje premeravano na terazijama života, gde će da prevagne. Prevagnuo život.
Dovezli njega u kolicima da vidi malenu, dovezli nju na nosilima do mrvičuljka koji se od cevki jedva vidi...Malo pomalo, svi oko njih, počnu da se oporavljaju. Prvo otpuste mamu iz bolnice, pa tatu, a bebica ostade još mesec dana, dok se nije izvukla. I kad je konačno mogla da pristigne kući, u maloj kolevci sa velikom mašnom jedva se videla, toliko je malena bila. Veliki krevet za malu Holi.
Danas tata opet radi svoj rizičan posao, mama je opet lepotica koja mami uzdahe svih koji je vide, a malena je velika devojčica od cele tri godine, pametnica i slatkiš. Eh, jedino pravo čudo na ovom svetu je - dete.
