Kako je lijep zalazak sunca! Mali, rumeni trokutić neba uokviren crnim sjenama šuma u daljini, starog zvonika i čupavih grana čempresa i ogoljelih stabala u školskom dvorištu – to je sve što vidim s našeg školskog prozora. Kako li brzo blijedi ta čudesna raskoš sjajnih boja, kao život što za tren zablista i onda se brzo, u bljedilu, ugasi. Evo, već su od sve te bujne raskoši ostale samo jadne, beživotne krpice. Još malo i zapad će se prekriti sivom mrenom skore noći. Prvi je dan zime, bar po kalendaru, i već sam tako daleko od onog našeg ljeta kome sam posvetila svoje najljepše snove, sva svoja maštanja i najmaštovitije riječi koje znam. Osjećam se tako čudno, kao da bih mogla napisati i reći još toliko, a da se nikad ne umorim i da mi ne ponestane riječi. O čemu ti sada misliš? Možda su i tvoje oči sad zanesene tim divnim prizorom što budi sjećanja i  uznosi nam misli na krilima mašte visoko gore, pod srebrnu prašinu zvijezda što se već uskovitlava nepreglednom ravnicom nebeske stepe. Znam da nikad više nećeš doći, osjećam to cijelim bićem. Znala sam da za nas nema povratka, još onog trena kad smo se rastali i kad si zamakao u noć. Naše ljeto se nikad neće vratiti. Kako te to tužno, tužno kao slika koja mi suzi oči dok bacam pogled kroz okno starog prozora. Sjene su se već izmiješale, ispreplele i  ne vidim više ni zvonik ni raskuštrano granje. Samo još hladna kamena ograda balkona viri iz te bešćutne tame. Kad bih bar mogla i ja biti tako hladna, i da svaki put kad se zapad prelije dugom rumenih nijansi, moje misli ne polete odmah k tebi! Ti si tamo, daleko, tamo gdje grimiz umirućeg sunca zaranja iza nepomičnog bedema drevnih borova, i još dalje. Tamo je tvoj dom, i u ovo zimsko veče vjerovatno čitaš moja pisma ili možda maštaš o meni, a znaš i sam da se više nikada nećemo vidjeti. No moje misli, ovog trena, izlijeću kroz zatvoreni prozor u hladnu zimsku noć, probijaju  se kroz gustu tamu i  lete k tebi. Ulazim u tvoj dom, bez kucanja, i udobno  se smještam u moja pisma koja čitaš. Ti se tada zadovoljno smješkaš jer u njima osjećaš mene, shvataš da sam uz tebe. Uzimaš sivu kovertu, pišeš mi tople riječi, da me griju u ovim hladnim zimskim noćima. A onda odlaziš na počinak i  tvoje se misli, zajedno s mojima, vraćaju natrag, k meni. Sva drhteći od sreće i nekog neobjašnjivog blaženstva što me ispunjava cijelu, na krilima svemoćne mašte lelujam polako, poput uvelog jesenjeg lista, ka onom danu kad ćemo se opet sresti i nastaviti sve lijepo što smo započeli. Tad ćemo ponovo roniti kao nestašni delfini, slušati cvrčke u granju i naveče plesati uz zvuke našeg valcera. Kako će lijepo onda biti!

Zadovoljno se smješkam, sama za sebe, i ponovo mi pogled odluta u noć, hladnu i bezosjećajnu. Zašto se zavaravam? Čemu se nadam? Samo na krilima mašte mogu poletjeti k tebi, ali mašta je jedno, a stvarnost drugo, i ja te više nikada, nikada neću vidjeti. Znam to, znam isuviše dobro,i zato još jednom bacam pogled u noć i završavam pismo. Možda će ovo biti moje poslednje pismo za tebe.

 

Ponovo gimnazijski rad, nastavnica je zadala zadatak “Na krilima mašte” i evo rezultata!