Jedna apsolutno nemoguća životna priča
Poljubio ju je prvi put na mesečini, pod borovima, dok su morski talasi pevali. Princ iz snova, njena prva ljubav. Voleo je i on nju i žalio što ona ima samo 17 godina, pa se ne može udati bez dozvole roditelja. Onda je videla muškarca koji plače, scenu koju nikada neće zaboraviti. Njen otac mu je zabranio da je viđa,on je poslušao. Nije se borio za nju. To nikada nije shvatila.
Mnogi su je hteli, prosili, ali njeno srce okamenjeno ostalo u prošlosti. Kad je došao muškarac koji je izgledao kao neko ko zna šta hoće, shvatila je pogrešno da je snažan čovek, podrška, ruka da je vodi, a ne grubijan. Uzela je pruženu ruku. Sve njeno bilo je njihovo, sve njegovo bilo je i ostalo njegovo. Ruku i glas dizao za sve što nije po njegovom bilo. Nije dozvolila samo da se ruka spusti, sve drugo je puštala, glupavo. Bog joj dade 11 godina vremena sa shvati da on nije za nju i ode na vreme. A ona, boreći se da dobije decu, nije htela da vidi ništa više, niti da uvidi da joj treba i muž i otac za podizanje dece. Pa Bog reče – kad si luda, eto ti dece! I dobi dve lutke, koje je sa 7 godina nespavanja podigla, iz nemogućih boljki čupala, nad njima bdila kao ptica, a on spavao i uživao. Kad je trebao da čuva svoju decu da bi ona učila, on je izmišljao druge zabave, samo da ona ne završi započeto i ne postane, ne daj bože, samostalna. Shvatila je kasno da taj brak i nije sklopljen da bi ona bila srećna, nego da bi nastala njena deca. Jedino veliko opravdanje i smisao. I kada se osećala kao krpa, a ne više kao žena, razumevanje je pružio ON. Video ženu dostojnu poštovanja i ljubavi. Ali tek kad je bio siguran da nema šta da ugrozi, da je i njen brak kao i njegov, noćna mora. Zajedno su lakše prebrodili ono što su oboje odlučili da trpe. A onda on ode daleko, u nezaborav, i ona ostade sama sa sudbinom. S nekim koga ne može više ni da vidi, a trpeće još dok deca ne odu svojim putem, ubeđena da je njima tako bolje. A kad odu, ostaće sama i praznog srca.
I zato, kad proleće raskošno raširi mirisne haljine, i procvetaju ljubavi, ona plače. Zna da je uvek pogrešno davala srce, bez ostatka. Da je život premijera, bez reprize. Nema utehe. Ni oprosta.
03/04/2008, 12:48
Uh, bre, kako ti tuzna ova prica!!!
...,,da je zivot premijera, bez reprize"... bas!!
Rastuzi me, Sanjarenje56, i idem sad da se ne raskukam ovde kao neka...
03/04/2008, 13:02
Umiriše se tek olistale krošnje drveća, oblaci zaustaviše svoj tok. Sve se nekako umiri i morah se osvrnuti. Ovaj teški post se raširio po gradu. Moja draga sanjarenja je tužna, to samo tužni ljudi ovakve postove pišu. Pored sve svoje muke (puno posla) sad moram da organizujem potencijalni desant na kliniku sa ciljem da neko umre - od smeha :) Dobro ne da umre, puj puj puj, daleko bilo... O'MA da si se oraspoložila, O'MA. Baš briga sve nas za TEBE, hoćemo da NAMA bude lepo, a biće lepo kada je nama neko tako drag kao ti, oraspoložen! Jasno!?
03/04/2008, 13:11
Priča jeste tužna, ali ja volim ovakve priče , samo zato što znam da saučestvujem sa tugom. Znam nažalost puno stvarnih priča koje bar nekim delom mogu da se uvreste u ovakav tip priča.
03/04/2008, 13:18
Ima puno ovakvih prica.Ne znam im bas takve detalje.Samo se nadam da nije tvoja...
03/04/2008, 14:05
kada pred sobom imaš cilj kao što je podizanje dece, po meni najvažniji u životu, što-šta se može pretrpeti i dočekati dan kada će ružna uspomena ostati zaključana na dnu kutije zaborava.
Prijatno!*
03/04/2008, 14:27
Procitah i sve se pobuni u meni
03/04/2008, 16:26
Realno posmatrano rekla bih da ona u ovoj priči samo traži izgovor. Cijeli svoj život prepušta i podređuje nekome i stavlja se u ulogu žrtve. A čezne za trenucima koji se ne mogu vratiti. Nikada.
Čudni su putevi Gospodnji.
03/04/2008, 18:23
Ova me prica najezila i duboko potresla.U njoj sam prepoznala ono za sta bih tako voljela da grijesim.Citajuci pazljivo tvoje postove,upamtila sam jedan dio o bolesti djece.Neka kratka recenica,ne znam u kom postu.Pronasla sam je i ovdje i povezala.Nakon mog neumjesnog komentara na Tsunamijevom blogu,tvog odgovara i ove price,sve mi je mnogo jasnije mada bih jako voljela da grijesim.Tuzna sam,draga moja.I tako bih voljela da nisam u pravu...
03/04/2008, 18:41
Danas mi bas i nije trebala ovakva prica.... jos vise se dubi u meni tuga, ocaj.....Oprosti mi Sanjarenje, ne kazem da nije lep tekst, ali me pogadja takvom snagom...:(
03/04/2008, 19:59
Oprostite mi, dragi moji, na ovoj priči. Taman ste se navikli da ovde uvek ima smeha. Neki je odličan komičar doduše rekao da je smeh veoma ozbiljan posao i da su komičari ustvari tužni ljudi. Proleće nekad utiče i depresivno na ljude. Evo, koliko sutra biće opet smeha. I prekosutra. Ne odustajte zbog jedne apsolutno nemoguće životne priče.
03/04/2008, 19:59
Oprostite mi, dragi moji, na ovoj priči. Taman ste se navikli da ovde uvek ima smeha. Neki je odličan komičar doduše rekao da je smeh veoma ozbiljan posao i da su komičari ustvari tužni ljudi. Proleće nekad utiče i depresivno na ljude. Evo, koliko sutra biće opet smeha. I prekosutra. Ne odustajte zbog jedne apsolutno nemoguće životne priče.
03/04/2008, 20:03
Verujemo ti na rec. Doci cu sutra da vidim jesi li odrzala obecanje!! :*
03/04/2008, 20:17
Pinokio, uvek držim reč. To me i košta u životu. Odgovornost je osobina koja ne donosi uvek dobro onome ko je poseduje.
03/04/2008, 20:41
Znam, ja sam jedna od tih!!!
Ali, ako si odgovoran prema drugima, onda si prema sebi. Zato, obecaj sebi da ces sutra biti kao nova. I lepo sanjaj, odmori i cekam sutra :)))
03/04/2008, 23:55
Pinokio, obećavam! Evo, Baladašević okrenuo novi list, rešio da se svi iscepkamo od smeha, pa niko neće ostati ozbiljan na ovom blogu :)
04/04/2008, 03:37
samo ću da prećutim, kao i uvek kada me nešto potrese... :((
04/04/2008, 08:57
Svratila i danas da vidim kakva je situacija i ima li ista od onog obecanja?? : ))))))
Dobro i veselo nam jutro!!!
04/04/2008, 15:51
Kaleidoskop, izvini na protresanju!
04/04/2008, 15:51
Pinokio, ima i već si našla odgovor!