Počelo je valcerom „Jesenje lišće“ u kome

su se tela prepoznala. Oni koji su nas

gledali, govorili su da ne plešemo nego

klizimo. Ples je nastavio da govori sve

više i više, otkrivajući nama samima

da smo jedno za drugo, dok se nisu

duše i tela stopile u jedno. Nestalno

nekad, čak kontinentima daleko, pa opet

najtoplije, sjedinjeno, duboko, neprocenjivo

vredno. Naučila sam da je moguć spoj

strasti i nežnosti bez imalo grubosti.

Ljubav kakva se može desiti jednom

u životu, premijera bez repriza. Nagrada

tragaču koji je dugo pratio tajnu mapu

u potrazi za blagom nesagledive vrednosti.

Dovoljno je da vas jednom pogodi kao

munja, pa da čitav život ima smisla i da,

kad se okrenemo iza sebe, uvereno

kažemo: Živeli smo! Nije moglo da traje

koliko smo  želeli. Na sutrašnji dan moja se

ljubav preselila se u večnost i  pridružila

zvezdama. Kako  sam bogata što sam je

imala i kako sirota što sam je izgubila!