Jednog dana, kad je krojačica šila, sedeći pored reke, naprstak
joj upade u reku. Ona zaplače, a Gospod je ču i upita:
"Drago dete, zašto plačeš?" Ona odgovori da joj je
naprstak upao u reku, a potreban joj je jer pomaže mužu
da zaradi novac i izdržava porodicu. Gospod stavi ruku
u vodu i izvuče zlatni naprstak sa nizom safira. “Da li je
ovo tvoj naprstak?" zapita. Krojačica odgovori: "Ne".
Gospod ponovo spusti ruku u vodu. Izvuče zlatni
naprstak optočen rubinima."Da li je ovo tvoj naprstak"?
pitao je Gospod ponovo. Krojačica je odgovorila "Ne."
Gospod ponovo zamoči ruku u vodu i izvadi kožni
naprstak."Da li je ovo tvoj naprstak?" zapita. Krojačica
odgovori "Da". Gospodu je bilo drago što je žena
iskrena, pa joj dade sva tri naprstka i krojačica ode kući srećna.
Nekoliko godina kasnije krojačica je
šetala pored reke
sa svojim mužem. Muž se okliznu, upade u reku i nestade
pod vodom. Žena zakuka, i ponovo je Gospod čuo.
Upita je: "Zašto zapomažeš"? "O, Gospode, muž mi je upao
u reku!" Gospod skoči u vodu i izvuče Džordža Klunija.
"Da li je ovo tvoj muž?" upita je. “Da," poviče krojačica.
Gospod je bio jako ljut "Lažeš! " Krojačica odgovori: "Oh,
oprosti mi, Gospode. To je nesporazum. Vidiš, da sam
rekla “ne” za Džorža Klunija, izvukao bi mi Bred Pita.
Onda, kada bih rekla “ne” za njega, izvukao bi moga muža.
Kada bih rekla "da", dao bi mi svu trojicu. Gospode, ja
nisam najboljeg zdravlja i ne bih mogla da brinem o
sva tri muža, zato sam rekla "da" za Džordža Klunija."
Moralna pouka ove priče je:
Kada žena laže, to je uvek zbog dobrog i
časnog razloga,
i uvek u najboljem interesu drugih.