[ Moje pesme
]
14 Oktobar, 2009 13:32
Volela si cveće,
prekrismo te njime
da ti večni snovi
lepši budu.
Da li sam ti ikada
rekla koliko te volim?
Da li sam ti dovoljno
ljubavi pružila?
Znam, nikad dovoljno nije.
Ti si bila
i uvek ćeš biti
jedinstvena, jedina
MAMA.
Hvala svim dragim prijateljima blogerima koji su pronašli načina da mi izraze saučešće i na svaki način nastojali da podele sa mnom tugu. Moja mama se pridružila tati i sada zajedno počivaju pod skutima Biokova i u nezaboravu srca svoje dece, porodice, prijatelja.
14/10/2009, 13:49
Zao mi je zbog tvog bola...
Kazu,tek kada ostanemo bez majke,shvatimo da smo izgubili jedinog iskrenog prijatelja kog smo imali...
Tvoja mati je stvorila i odgajila jedno predivno bice...tebe.
Hvala joj i vecna joj slava...
14/10/2009, 14:01
Deca smo dok imamo majku, jedinu osobu na svetu koja nas nesebično voli.
Saosećam sa tobom, znam kroz šta prolaziš i žao mi je što ne umem da ti pomognem.
Volela bih da nikad nisi morala da napišeš ovaj post.
Znaš, ona će uvek živeti u tvom srcu, tvojim sećanjima, deliće radosti tvog života sa tobom, učestvovaće u tvom bolu iako nije pored tebe, jer ona je majka...
Čuvaj se, biću tu za tebe...
14/10/2009, 14:08
Bog nek joj podari večni mir...
14/10/2009, 14:08
Stepskivuče, hvala na divnim rečima...tek treba da shvatim da je nema...to još sebi samoj objašnjavam ...
14/10/2009, 14:09
И у оваквим тренуцима, сетимо се оних који не знају ко им је мајка, оних који не живе са својом мајком, или су у односу препуном неразумевања. Твоја мајка је била срећна јер је имала тебе. И сви би бирали да живимо тако, ми, који имамо децу.
Колико је од нас остало без родитеља у младим годинама и све би дали да су дочекали барем унуке...
Сви идемо истим путем, неко је само више одмакао...
14/10/2009, 14:11
Anam, ZNAM da si uvek tu za mene...među prvima si pružila ruku utehe. Mislim da ću tek osetiti ono najteže, kad zaista shvatim da je nema više...
14/10/2009, 14:12
Šuky, hvala, prijatelju...
14/10/2009, 14:16
Baladašević, uvek umeš da nađeš reči. Moja majka je dočekala dve divne praunuke, veliku radost. Imala je jednu želju, da joj pošaljem moju knjigu, jer neće dočekati da redovno dođem i donesem je...Po želji braće, iz te knjižice na ispraćaju je čitana "Priča o majci" o njenom životu. I trubač je svirao "Hvala"...
14/10/2009, 14:27
Jednom sam ti napisala u komentaru
"Cuvaj mamu da ti duze traje"
Ja sam sigurna da si je ti cuvala najbolje sto si umela.Sada pazi na sebe, da bi roditelji pocivali u miru.
14/10/2009, 14:27
Iskreno mi je zao.Zivot ide dalje.Tako mora,zapisano je negde...A mi koji ostajemo moramo pronaci snagu i smisao za dalje...
14/10/2009, 14:37
Casper, hvala ti, mudar savet...još da ga poslušam delom...
14/10/2009, 14:39
Unajedina, hvala ti puno. Kao što reče Baladašević: "Сви идемо истим путем, неко је само више одмакао..."
Pokušavala sam uvek i nastojaću i dalje da dane ispunim smislom...
14/10/2009, 14:39
Primi moje iskreno saučešće...saosećam sa tvojim bolom...budi jaka i hrabra...pozz
14/10/2009, 14:48
Hvala tvojoj mami što te podari i nami...slava joj..
14/10/2009, 15:16
Знам како ти је јер сам и ја прошла кроз слично. И знам да нико сада не може да те утеши...али и сама знаш да свима нама дође крај.
Нека почива у миру...
14/10/2009, 15:32
Nikada se vise necemo sresti mi koji se rastajemo...Ali onaj deo sunca sto smo jedno drugom dali...Niko nam nikada ne moze oduzeti!
14/10/2009, 15:39
Vojo, trudiću se...hvala
14/10/2009, 15:42
Oni koji su otišli živeće u nama...Saučešće moje...
14/10/2009, 15:54
Na momenat ostadoh skamenjena...i ne znam sta da kazem...Koliko mi se cini u zadnjih godinu dana ostala si bez dvije drage osobe,bez muza i sada bez mame.Tvoj suprug je nastavio da zivi kroz vasu djecu,a isto tako tvoja mama nastavlja da zivi kroz tebe,kroz svoje unuke...nastavlja da zivi u vasim srcima.Koliko sam tebe upoznala uvjerena sam da je tvoja majka bila prekrasna zena,dok je odgojila tako divnu kcer.Moje najiskrenije saucesce...
14/10/2009, 16:13
Majka je najveca podrska u nasem zivotu i jedino bice koje nas do kraja zivota gleda kao dete. U svakom odraslom coveku cuci dete i zato je majka uvek tu kada zatreba. Moje najiskrenije saucesce.
14/10/2009, 16:37
Potreba za podrskom je ono najbitnije kod dece. Gubitkom roditelja nestaje i podrska, a saznanje da ostajemo sami je jako teko. Ostaje secanje, i tako produzavamo zivot ne neki nacin njihov zivot. Sa druge strane zivot ide dalje, utehu nadjemo u svojoj deci, njima smo mi roditelji i oslonac.
Sta vise reci osim budi hrabra.
14/10/2009, 18:30
Jovane, hvala ti na tešenju!
14/10/2009, 18:30
Sanjarenje, drži se draga. Volimo te!!
14/10/2009, 18:31
Behappy, tvoja uteha je isuviše zrela, kao da je piše neko mnogo stariji...bilo bi mi milije da te život nije tako šibao!
14/10/2009, 18:32
Unajedina, kao da parafraziraš deo teksta pesme "Hvala":
...jer ti si srcu mom
toliko sunca dala.."
14/10/2009, 18:34
Grlice,mnogo ti hvala...da, bila je jedinstvena, osoba od koje je trebalo učiti samopoštovanje...veoma važnu osobinu, a ona ju je imala u pravoj meri.
14/10/2009, 18:34
Sanjarenja56. Glavu gore. Ti si jaka. Vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo pamtiti. Dok pamtimo voljeni ne umiru.
Idemo dalje. Koračaj.
Mi smo uvijek tu.
14/10/2009, 18:35
Nesanice, baš tako...sada više nisam dete...ničije dete...
14/10/2009, 18:37
Talas, previše je istine u tvojim rečima...uši uvek spremne da me čuju i usta uvek spremna za savet i utehu nisu više tu...i nikad više neće biti tu...
14/10/2009, 18:39
Malaino, hvala, mila...
14/10/2009, 18:40
Poluuspavanka, puno hvala!
14/10/2009, 18:41
Mandrak72, i ja verujem da smrt dolazi sa zaboravom...a nju će mnogi dugo, dugo pamtiti...
14/10/2009, 18:43
У таквим животним тренуцима спознамо колико смо пролазни. Време је сапатник, непријатељ, лек и мелем. Саучествујем, тај губитак боли стално, ја нисам научила да га прихватим, теши ме осећај бриге којим ме мама прекрива негде одозго. Верујем и плачем.
14/10/2009, 19:02
ljubav koju u srcu nosiš ostaje zauvek.
kad pomisliš na dušu koja u večnom carstvu prebiva, seti se, bila je i ostala divna. jedinstvena, neponovljiva...
i dok kiša spaja nebo sa zemljom pomisli možda upravo sada sa jednom sličnom dušom razgovara.
pričaju o svojim kćerima koje su čudnim putem sestre postale.
voli te tvoja
"seka od prošle godine"
14/10/2009, 19:08
Betyn, verovatno nas briga majke prekriva kao topli prekrivač kad god nas u životu tuga snađe...i sada znam da ona ne bi volela da plačem.
14/10/2009, 19:11
Moja seko, volela bih da verujem da su se mame srele ...i da toplo govore o svojim ćerkama...a drugačije i ne mogu, nego toplo...
14/10/2009, 19:28
Прими моје најискреније саучешће, мила. Не, не могу чак ни да замислим какав је сад бол и празнина настала, али ћу у молитвама бити са тобом. Нека јој је вечан помен.
Грлим те.
14/10/2009, 19:43
Pričalice, mila, znam da hoćeš i da si sa mnom...hvala ti!
15/10/2009, 01:04
Цвет једног света
лети блиставом латицом
другом свету,
светлост једне светлости
увек се прелама у другој
особи...
у теби.
Сада сијаш дупло јаче
него пре.
Огледала и свака звездица у низу
твојих сећања постаје водиља,
нема ходника,
ни простора само топлина,
љубав и вера,
породице и пријатеља.
Поздрав и подршка
15/10/2009, 07:06
Primi moje iskreno saučešće, draga sanjalice. Prolazi život, ostaju uspomene.
15/10/2009, 08:39
Odavno nemam roditelje.Sećanje na njih uvek je bolno.Nema više ni tvoje majke, i sve što mogu reći je.Njoj neka je laka zemlja a tebi i tvojoj porodici moje najiskrenije saučešće.
15/10/2009, 10:33
Krilaandjela,
da, nema hodnika ni prostora,
samo toplina, ljubav i vera, porodice i prijatelja...hvala ti!
15/10/2009, 10:34
Milord55, hvala ti...znam da umeš da podeliš tugu...
15/10/2009, 10:35
Daco, valjda smo deca dok imamo roditelje...posle njih postajemo mi najstariji, oslonac mlađima...a mi se više nemamo na koga osloniti.
15/10/2009, 11:12
moje najiskrenije saucesce...
15/10/2009, 11:31
Nastasja, mila, hvala ti...
15/10/2009, 22:41
Možda ti grubo zvuči, ali normalno je da djeca sahranjuju roditelje, obrnuto je "ne dogodilo se". Bila sam mlađa kad je otišla, prerano otišla od nje, bile smo ogromna razlika u godinama i do njenog kraja živjela u strahu da ću je izgubiti. I tako bi. Odavno sam bez zaleđa, nedostaju i uvijek će nedostajati. Još nisi shvatila, a ona priča nedavno na blogu? Jesi li slutila da će tako brzo naći pravu svrhu? Postoji ona nepobitna činjenica: mlad umrijeti može, a star živjeti ne može, što bi značilo da smo mi slijedeći ako Bog da. Tvoja leđa su nosila mnoga bremena, podnijet ćeš i ovo jer to moraš. Razumijem te, a tete Dese ću se sijećati po mnogim lijepim trenucima. Bila sam joj draga, to sam osjećala, a teško je ne voljeti nekoga tko uzvraća osjećaje. Lijep dom ima, a u onom naselju posjete su česte, neće biti usamljena. Glavu gore generacijo, mi to možemo, mi to moramo. Cmokić!
16/10/2009, 11:54
Labrador60,naravno da možemo, naučili smo da nije ništa teško za našđa leđa. Moja mama te je volela, a videla si i da je "Priča o majci" u pravi čas ušla u knjigu i poslužila svrsi, da je učini zadovoljnom pred odlazak i da njome bude ispraćena.
16/10/2009, 19:21
Uhhhhh... da ti kazem da sam sve to i ja doziveo i preziveo, nije dovoljno. Ostajem bez reci i primi moje saucesce. Ja kazem obicno, vreme mozda leci neke rane, ali nikada nece biti onako kako je bilo kad su nama drage osobe bile tu kraj nas...
16/10/2009, 19:27
Boki, znam da vreme otupljuje bol, prošla sam to odavno sa tatom, ali bol nikad ne prolazi. Dovoljno je reći da si to proživeo, onda znaš kako je. Optimista sam i vedra osoba koja nastoji da ljudi baš mnogo ne vide od tužnih emocija, a da sva vesela moja osećanja podelim. Idemo dalje...