Jednom u jednoj maloj zemlji Sanjam je voleo S. Njoj je prijala njegova ljubav, ali je nikako nije shvatala ozbiljnom. Mislila je, tako nežna i posvećena ljubav ne postoji, takve samo u bajkama ima, pa ne vredi ni da se pomišlja da ju je našla. A on skroman, tih, nije se busao u grudi, pred njom bi ostajao bez reči i samo su ga oči odavale. U njima se ogledala sva ljubav ovoga sveta, koncentrisana u njegovim zenicama. Al' ne lezi vraže, S. nikako da zaroni u njegove oči, da oseti dubinu njegovog pogleda, da je zagreje vulkan njegove ljubavi. Sanjam je čekao i čekao, njegove nade su se topile. I kad je već sasvim izgubio nadu, pokušao je poslednji korak: presreo ju je i predao joj ukoričena svoja ljubavna razmišljanja, s velikom mašnom. Pogledala ga je iznenađeno: "Za mene?" upitala je.
"Za tebe" reče Sanjam. Kad je otvorila, nije mogla ostaviti dok nije sve pročitala.
"Zašto mi nisi rekao?" pitala je.
"Pokušao sam" reče on stidljivo.
Otada ih viđaju zajedno, ruku pod ruku, zaljubljene.

Sanjam