Godinama mi dolazi, sama,  krhka,  slabašna, sa gomilom psihijatrijskih dijagnoza, ja joj dodajem još i moje. Uvek bez greške uradi sve zadatke, i uspeva da svojim slabim snagama prebrodi bez jačih lekova čak i velike boljke. Ne žali se ni izbliza koliko bi trebala. Jednom mi reče da nije kod kuće, nego u Sigurnoj kući. Muž ju je prebio i ona se odvukla tamo, primili su je. Tada sam prvi put i čula za tu instituciju. Zainteresovah se, gde je, kako to izgleda,  kako se tamo dolazi. Ona mi dade adresu i telefon, reče, možda će još nekoj mojoj pacijentkinji zatrebati. Neko vreme je dolazila sa adrese Sigurne kuće. Smirenija nego ranije. Posle prestadoh da pitam. Muža je retko pominjala, samo u kontekstu  nedostatka podrške za bilo što njoj potrebno. “Pa znate…” rekla bi i to bi bilo sve.
     Nakon petnaestak godina, prvi put ju je doveo taj čuveni muž. Kao od brega odvaljen, grubo tesana sirovina, s vrata mu svi krivi za sve, a najviše za tu njegovu ženu, koja se u senku pretvorila od batina. Najlakši način skretanja pažnje sa svoje krivnje je prebacivanje krivice na druge. Videla sam odmah da su tegobe s kojima je došla -  psihičke prirode, da je pukla, ali je ipak primih, umesto da pošaljem psihijatru ili socijalnom radniku. Poznajem je, možda mogu pomoći. On je kao policajac šetkao, zvocao, gledao šta se radi, suflirao kako bi trebalo, reklo bi se, ubi se čovek od brige. S gađenjem sam propratila njegovu predstavu, ali pazeći da se to ne vidi, jer je agresivac počeo da preti, sve će on pobiti, svi će stradati ako se njoj nešto desi…Konačno je ona pukla do kraja, shvatajući da on maltretira sve, a njoj od toga neće biti bolje…i prestala da dolazi. On je onda dojurio da traži razgovor sa mnom, da se bajagi brižno raspituje o njenoj bolesti, kako da joj se pomogne i ko je kriv što njoj nije dobro. Nastojala sam što mirnije da ga ispratim, a obezbeđenje držala u zaleđu.
     Nakon mesec dana se vratila, sama, u crnini. Diskretno mi reče da je muž umro. Žuti žutuju, crveni putuju, kaže naš narod. “Kako?” upitah.
     Na semaforu ga drugi vozač iznervirao, izišao da  se obračuna s njim, posvađao se, ona sve to pratila iz kola. Kad je završio svađu,  slavodobitno se vratio ka kolima, sa  komentarom “Pokazao sam mu!”  i pao. Hitna pomoć je mogla samo da konstatuje smrt. Promrmljala sam saučešće u koje ni ona ni ja nismo verovale. Sad se oslobodila mučitelja.
     Nasilnici retko stradaju kao posledica svog nasilja. Ovo je prvi slučaj  nebeske pravde  za koji znam. 
tuga