Bilo je i davno i ne baš tako davno...drugačije vreme nego sada, ali emocije iste. Dobar deo Dalmacije odselio u Australiju i Novi Zeland da  pobegne od siromaštva i pronađe novi život. Kad bi momci stasavali za ženidbu, tražili bi preko posrednika devojku u starom kraju, pa se malo dopisivali i onda bi devojke kretale na dug put brodom sa devojačkom spremom. Posle, šta im Bog da, nekom sreću, nekom ne. Drugi su kretali po devojku u stari kraj.
I dođe vreme lepom Andriji da se ženi. Nisu više tako dugačka putovanja, leti se, ne plovi se mesecima...Doputuje on iz Australije s majkom u stari kraj. Majka mu brzo pronađe u selu devojku koja je bila voljna da se otisne na put u Australiju da bi bila njegova životna partnerka. Bez ljubavi, eto, samo da se uda za imućnog i vrednog Andriju. I reče majka momku da mu je žena obezbeđena, a ako on nađe po srcu drugu, neka nju povede. Igranke su tada bile glavno mesto upoznavanja mladih, ne diskoteke, ne žurke u kojima ne znaš ni s kim igraš. Krene Andrija na igranke, i na prvoj me pozove da odigramo valcer. Kakav je bečki valcer on plesao! Pamet da ti stane, vrteli smo salom kao da letimo. I nastavismo da plešemo. Posle plesa otprati me na mesto, i ništa do sledećeg plesa. U jednom od valcera ispriča mi svoju priču i zaprosi me, plešući. Da li je iko prošen plešući valcer? Neverovatan osećaj. Bio mi je drag Andrija, sjajan plesač, ali daleko je to od ljubavi, daleko od razloga da se udam...i odbijem ga.
Dan dva pre nego sam znala da se Andrija vraća u Australiju, sretnem ga s devojkom  pod ruku. Ona s kojom ga je majka sastavila. On mi uputi najtužniji pogled, srce da pocepa. Ona pogled u kome se videlo da zna za mene (ko li joj reče??), pogled pitanja šta to ja imam, a ona ne...nikad neću zaboraviti taj susret. I često se pitam da li su kasnije našli sreću, da li je ona naučila da pleše valcer, da li...i šta bi bilo da sam rekla da umesto ne...