Tražili ste - čitajte! Poneki su poželeli nastavak moje pričice iz gimnazijskog lista, uz još neku sliku stare obožavane gimnazije,  u kojoj je pričica i nastala i objavljena u gimnazijskom listu. Nekada se ovako volelo...

Ljetna ljubav (nastavak)

Anita je  jedva dočekala  da završi večeru i izađe van. Njena poznanica Milanka reče joj da je Vesna otišla na ribarenje s nekim dečkima. Naravno, to je i mogla očekivati od nepouzdane Vesne! "Sad moram da se vratim kući i dosađujem", pomisli Anita.

"Dobroveče!" pridruži im se Goran, kao grom iz vedra neba. Anita se obraduje što ga vidi. Milanka pak nije spadala u onaj glupi ljudski soj kojem trebaš reći tri puta da bi nestao sa scene u pravom času. Tako su ostali sami. "Lijepo nas je Vesna nasamarila. Otišla na ribanje, a obećala da će šetati sa mnom!" "Pa nisam ja ni došao zbog Vesne!" reče Goran jednostavno, rekavši joj time sve. Šetali su plažom, koraci im škripaše u pijesku, a mjesec blijedo sjao, osvjetljavajući tek pokatkad dvije ruke, jednu u drugoj, ili njenu crnu glavicu naslonjenu na njegovo rame. "Dozvoljavaš?" pitao bi je čim bi stavio ruku na neko neistraženo područje, prvo na njeno rame, a onda i dalje. Osamljena klupica u sjeni kao da je samo čekala na njih. "Ja sada smatram da si ti moja djevojka. Misliš li i ti tako?" "Da", odgovori ona jednostavno. "A hoćeš li dopustiti svom dečku da te poljubi?"  doda on s nekom nestašnom naivnošću. "Ne", odvrati ona. Pa kao da je mogla reći da! Valjda to nije nešto što se prvo pita, pa onda radi! "Kako god ti želiš!" reče on i otprati je kući.

Sastajali su se svakog dana, popodne i naveče, no ona mu nije dozvoljavala da je poljubi. Zamijavalo ju je ono njegovo:""Dozvoljavaš?" još od prve večeri, pa se jedva uzdržavala od smijeha kad bi on to ponovo pokušao, djelom pokazujući da nije on baš takva beba kakvom bi ga mogla smatrati!

"U osam na plesu!" reče on te večeri. No, dok se spremila, kazaljka sata je odšetala mnogo dalje od osam. Na plesu nikako da ga ugleda. Ta tko bi ga mogao naći u onoj gužvi! Milanka nekamo nestade, a neki Cane je diže za ples. Šalio se i nasmijavao je. Jedva ga se nekako otresla i otplovila kući, jer Gorana nigdje nije vidjela.

Sutradan ga ugleda na plaži, namrštena i s nekim bijesnim izrazom u očima. "Šta ti je?!" ljutito zapita Anita. "Šta mi je?? Gospođica dolazi u osam i po, gleda u mene i ne pozdravlja me, i konačno igra tango s nekim nepoznatim tipom dva metra od mene. I onda pita šta mi je!!" "Vidi ti, molim te! A otkud znaš da ga ne poznajem? Možda ga ja odlično znam!" prihvati Anita njegov srditi ton. "Tako? Kad ga već dobro poznaješ, mogla si izlaziti s njim, a ne sa mnom!" "Vidim da griješimo. Bolje da se odmah raziđemo, kaad se već ne slažemo. Nemam namjeru da se do sutra svađam s tobom!" odbrusi Anita. "Lijepo! A ako ja ne mislim da su svi naši sastanci bili gubitak vremena?" pomirljivije će Goran. "Misliš me spriječiti da odem?" ljutio se pokupi ona, ali je on uhvati za ruku i zadrži. "Mislim. Volim te!" reče toplo i - prvi put je poljubi.

Ljudi, ako se ikada posvadite, samo se poljubite, pa će svađe nestati kao da nikad nije ni nastala! Bar je taj recept uspio kod njih. Nisu se više svađali, ali joj je on često spočitavao onog mladića. Uvjeravala ga je da joj  taj ne znači ništa i da ona voli samo njega, Gorana. "Kako su glupi ovi mladići! Kad ih ne voliš, ubijeđeni su da si smrtno zaljubljena u njih. Kad nekoga zavoliš, taj je toliki idiot da ti ne vjeruje!" mislila je. Ipak, njihova klupica nijedne noći nije ostajala prazna, a njeni jedini posjetioci bili su upravo njih dvoje. "Ti zaista ne voliš onog momka?" upita je on najednom nakon što je klupica postala svjedokom još jednog poljupca. "Pa koliko puta sam ti rekla da ga ne volim! Samo tebe volim!" Osjetila je da nije zadovoljan, i zažalila što je priroda ikada stvorila ljubomoru.

Zahvaljujući upravo prokletoj ljubomori i ponovnoj svađi, nisu se ni vidjeli kad je odlazio. Ljetovanje je bilo završeno za njega. Tek sutradan je shvatila koliko ga voli. I svakim danom uviđala je to sve jače, i željela da se on vrati i da mu to kaže. Hoće li se ikada vratiti?

"Anita! Za tebe je" poviče poštar jednog dana. "Od koga?" upita majka. Ona okrenu bijelu kovertu. Goran!! Ruke joj zadrhtaše, jedva je držala pismo. Otrči u sobu da ga otvori. Pisao je nježno, i završio riječima "Voli te uvijek tvoj Goran". Kakav završetak! Toliko je puta čitala takve krajeve pisama, ali je nikad nijedan nije tako uzbudio kao ovaj. Goran! Njen Goran je pisao! Tog trena je zaželjela zagrliti čitav svijet i svima viknuti:"Sretna sam! Goran me voli!"

No, daleko od očiju, daleko od srca. Dani su prilazili , letjeli sve brže i ona je sve rjeđe odgovarala na njegova pisma. Na kraju nije znala tko je posljednji pisao, tko je sad na redu. Čekala je, on se nije javljao. Čestitao joj je Osmi mart i otada ni slova od njega, a ni od nje. "Ne volim ga više!" ponavljala je samoj sebi. Hodala je s nekim drugim koji je ličio na Gorana i trudila se da ga zaboravi, ali to nije bilo lako. Goran nije bio taj koji se lako zaboravlja, kao u onoj čuvenoj Hamperdinkovoj pjesmi. Čak je i svojoj prijateljici po ne znam koji put već rekla:" Ne volim ga i gotovo! Ako i dođe, neću hodati s njim".

Ljeto se opet bližilo. "Gdje je sad Goran?" ponekada se pitala. A da je baš onda, kad se kupala, na onom istom mjestu potrbuške ležao dugokosi tip i pogledao je svojim divnim smeđim očima, da li bi ga opet mogla zaboraviti? Ja ne znam, a vi sami razmislite o tome. Goran se ne vraća i zato ova priča vjerovatno nije završena. Život još nije udario tačku na kraj i sve dok tačke ne bude, živjet će Goran u njenim sjećanjima, u njenim poljupcima, poklonjenim drugima, u njenim snovima i mislima. Ostat će uspomene da sjećaju na jednu  lijepu ljetnu ljubav koju život želi završiti, ili ju je završio baš sada, dok ovo čitate. Tko to zna??