Jedan čovek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je
svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa kosom moderno
nameštenom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se
doselio u starački dom. Njegova sedamdesetogodisnja žena nedavno je umrla i
time selidbu u dom učinila neophodnom. Posle mnogo sati strpljivog
čekanja u holu doma,nasmešio se kada su mu rekli da mu je
soba spremna.
Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu
malu sobu, uključujući i roletne koje su bile okačene na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su
upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Petrović, još uvek niste videli sobu, sačekajte još malo."
"To nema nikakve veze sa ovim" odgovorio je.
"Sreća je nešto o čemu odlučujete unapred. Da li će mi se
dopasti soba- ne zavisi od toga kako je raspoređen nameštaj, već kako
ja rasporedim svoje misli...Već sam odlučio da mi se dopada. To je
odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor:
mogu da provedem dan u krevetu brojeći teskoće koje imam sa delovima
tela koji više ne rade, ili mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog
onih koji još uvek rade.Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene,
misliću na novi dan i na sve srećne uspomene koje sam odložio. Baš
za ovo doba svog života.
Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste tu
uložili. Moj savet vam je da uložite mnogo sreće u banku sećanja!
Hvala vam za vaš deo u banci sećanja. Ja još uvek ulažem!!"