Na grani
svile se nežno
dve ptice.
Krila se mazno
dodiruju.
Cvrkuću.
I kao da nešto važno
jedna drugoj
govore.
Kljunovima se poljube
pa naslone vrat na vrat.
Zašto li me
na nas
podsećaju?
"Ništa na svetu ne donosi toliku sreću kao sanjarenje."
(Ogist Roden, francuski skulptor,1840–1917.)
Na grani
svile se nežno
dve ptice.
Krila se mazno
dodiruju.
Cvrkuću.
I kao da nešto važno
jedna drugoj
govore.
Kljunovima se poljube
pa naslone vrat na vrat.
Zašto li me
na nas
podsećaju?
Kako bih najradije provela dan…
Ponedeljak je. Šašav dan.
Svašta me čeka, ni za priču nije.
Da mi je pobeći, daleko, daleko...
Da se zagubim u prirodi,
da uživam u bojama, mirisima,
da mi oči pozelene od zelenog
i oboje se osmehom.
Ili da uz valcer
zaboravim brige,
uz fokstrot lebdim,
uz rumbu nestanem
u lepoti.
Plešemo nas dvoje.
Ovaj valcer naši koraci
Sviraju.
Ovaj valcer tamburice
Našim zanosom
U note pretvaraju.
Klizimo,
Dal‘ lebdimo
Nad parketom?
Valcer
Samo za nas dvoje.
Ništa više ne postoji.
Da li to što u sutonima
želim naći tvoj lik
i što u vetrovima
osluškujem tvoj glas
i što u koracima
tražim tvoj hod
znači da te volim?
Da li to što u nemirnim noćima
plačem bez sna
i što nikad ne prestajem
lutati i bežati
i što se uvek ponovo želim
vratiti tebi
znači da te volim?
Čudne su bile tvoje oči.
Tamnozelene, kao lišće maslina
što u suton se ljeskaju pod zadnjim
zracima zalazećeg sunca.
U tami topline tvog pogleda
sjale su kao žeravice
Tamnozelene, baš neobične oči
kakve nikad prije vidjela nisam.
Zašto su ušle u moje srce?
Zašto one prekrasne crne oči
što nosile su mi radost svakog dana
u njem’ mirna kutka ne mogu već naći?
Zašto snovi razigranog mi srca
tek po stazama njihova sjaja
želju nemirnu da pođu sad nose?
Ni noći mira da mi daju, ni dani s njima susret dragi,
budućnost za mene ništ’ više ne znači
sem njihova bljeska, njihove topline.
Sunce sad je boje lišća bora
i toplih zaliva uz obale strme
gdje alge moru zelen odsaj daju.
Mjesečina za me srebro sad je blago
u noći nježnosti tih očiju sjaja
kad ih moje oči nestrpljivo traže.
O zvijezde naše, recite mi samo
dal’ ikad, ikad sresti ja ću opet
njihov pogled, topao i blag?
Dal’ ikad ću moći gordo dići glavu
i ponosno reći čitavome svijetu
da samo moja ta smaragda su dva?