Valcer

Naučiti voljeti

Ponekad imam čudan osjećaj taj

Da voljeti ne znam i da nikad,

Nikad neću voljet moći ja.

Ne mislim na flert,

Ta svako danas zna sa nekim ići,

Zabavljati se, ljubiti i sniti,

Al malo je tih, tako malo tih

Koji znaju istinski da vole.

Možda je glupo pričati o tome,

Možda smijeh biće odgovor vaš,

Al’ razmislite, razmislite malo

Dal’ i vi voljet pravo znate,

Dal’ znate za ljubav koja samo daje,

A ikad ništa u zamjenu ne traži?

Ne znate? Ili sami sebe

Varljivom nadom uljujkujete stalno,

I hvalite se uspjesima lažnim,

A ljubav - zar je ljubav to?

Eto, zato se bojim,

Da, i sama se bojim do dna duše svoje

Da ko ni drugi naučit nikad neću

Da volim onako kako želim to.

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi

 
Zapitala si me, o bezbrižno dijete,

Sjedeći tu uz moje skute,

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi.

Ti to sada ne bi razumjela.

Saznaćeš to istom onda

Kad u tvom srcu prvi put zablista ljubav

I u njegovom odbljesak svoj nađe.

Znaćeš  to onda kad zagrljeni i sretni

U tišini nespavane noći

Svoju ljubav uznesete k zvijezdama

I gore, visoko, vaše oči sretnu blago blijedo lice.

Ponekad ćeš poželjeti da ga nestane s neba,

Da oko vas dvoje samo tama bude,

Tišina i tama u kojoj ste samo vi

I nježne riječi, šapat ljubavi.

Ali njega ne možeš skinuti.

Još od prve vatre u nekom davnom srcu

On je tu – da čuva ljubav

I divne snove svih koji vole.

Budi sada bezbrižno dijete

I krpice i lutke tvoj nek’ budu svijet

A jedne noći kad malo porasteš,

Snivajući na ramenu onog koga voliš,

Ne brini,

Čućeš srce svoje puno sreće

Da ti šapće tiho

Zašto mjesec zovu zaštitnikom ljubavi!

Čekam te

Mjesečina, tišina i sjene,

Uz more zaljubljeni parovi, a ja sama sama.

Tko zna gdje si. A možda ni ne postojiš.

Ti, kojeg sanjam svake noći,

A ipak ne znam tko si,

Kojeg već poznajem tako dobro,

Svaki tvoj pokret i dodir,

Svaku tvoju riječ i osmijeh,

A ipak – ne znam kakav si.

U hodu prolaznika tražim tvoj korak,

U licima neznanaca tvoj blagi osmijeh,

Ali, još te nisam našla.

Možda trebam čekati čitavog života

Da negdje u žagoru prolaznika

Začujem tvoj korak,

Da negdje ugledam tvoj osmijeh

Što ga samo u snovima znam.

Možda ću još dugo biti sama.

A možda ćeš ti ipak doći

Da u mom srcu razgoriš vatru

Čije samo iskre u njem pritajeno sniju

I otvoriš mi vrata ljubavi

S praporcima sreće neke naše divne noći.

Ja znam – ako postojiš, ti ćeš doći

I neću više sama gledati mjesec

I sretati zaljubljene parove.

Drugi će sretati nas.

Kad

Kad u suncu oči  mi novu boju steknu,

Kad zelene iz smeđih se rode,

Kad zelenima proljeće probudim,

Tek tad ću te zavoljeti moći.

Kad u noći svici plahi, blijedi

U neonska sjajna svjetla pređu,

Kad ih lahor k’o cvjetove digne

K meni, ludo, tad ću tvoja biti!

Al’ nit’ će smeđe zelene rodit oči,

Nit’ će svici u neon sjajni preći,

Nit’ ćeš moje srce, pamti, ludo,

Ikad svojim ti nazvati moći!