Čuješ li modrih
zvona bruj
zvona potopljenih
pretopljenih
Slušaj,
zvone iz dubina
zvone s jarbola
mjedena zvona
kampanela,
zvona uzeta,
ukradena.
Modri san snivaju
modra zvona
iz dubina,
potopljena
pretopljena.
Čuješ li bruj,
Iz dubine zvon
modri san
dubine zvon.
Zvon po bonaci
Po jugu, po buri
zvoni o tlaci,
iz dubina
Čuješ li modrih
zvona bruj (Željko Kuluz)
Čežnjo
duga razumom sapeta
Željo
strašna, ne mogu te ugušiti
Misli
su moje druga našle
Ruke
pružam, treba li ih odseći?
Reči
jure, bujica se valja
Oči
plamte, ponori duboki
Usne
se smeše, ne mogu se odupreti
Smeh,
tvoj smeh odzvanja u meni.
Smeh
je na usnama mojim
U
ledenoj duši paklena vatra gori
Ko
ledeni kip noći provodim
Ruku
tvoju čekam da jad svoj istopim.
U
tišini groznoj
Nemi
vrisak razum mi razara
U
očima se tvojim gubim
Pogled
nežan i očaj me obuzima.
Ko
škrtac stari nad vremenom stojim
Vreme,
stani! Prošlost je u meni
Budućnost
više ne postoji
Bole,
bole me grudi
(Jovan Ikonomovski)
Da mi je bilo
isušiti more,
išekati luku,
prošetati s tobom
rukom pod ruku.
Šetati tamo poljima
morske trave.
Rukom pod ruku
u širokom luku.
(Kakva bi sve našli blaga)
Potražio bih za te
dva jastoga žuta,
odmah na početku
morskoga puta.
Da mi je bilo
dodirnuti ribu smokvicu,
uzeti za trak hobotnicu.
Teutino žuto zlato
da mi je bilo.
Da mi je bilo
potražiti za te
Marinu krunu.
Da mi je bilo
išekati more,
isušiti luku. (Željko Kuluz)
Tišina, oblaci
crni
Dva srebrna
krila u omči vezana
Tri brezova
lista u jelovoj šumi
izgubljena
Na obali kamen, u belom mesu
pukotina.
Mlada žena sobom obuzeta
Tamna voda vetrom nenačeta
Moja duša strepnjom uzburkana
J. Ikonomovski, 1986.
Za Osejavu
ne bježi, nećeš pobjeći
ni noć nije pobjegla
ni dan
ostani, ne bježi
cvijet koji ne rodi
neće se više roditi
zato ne bježi
ne bježi, cvjetovi nisu za uvijek
ni plodovi nisu za uvijek
ništa stalno nije
(Kuluz)
Za Iluziju, kao što obećah. Moj 100.post na ovom blogu.