Dvaput sam mućkala i bilo je dosta zadovoljnih, ali sam ovog puta od unajedine, ancisal i biljanak dobila korisne sugestije. Videćemo da li će rezultat biti slađi. Dakle, počinjemo ispočetka. Pomešamo ono što svi vole da mirišu u proleće
+
zatim još malo lepote
+
Potrebno je posoliti, zasladiti
+
dodati obavezan i nezaobilazan sastojak
i da vidimo šta smo sada dobili.
Pa nije loše ispalo. Da to začinimo jednim večnim filmom?
Pa zamislimo da smo par koji gore sastavih, i zaplešimo najlepšu rumbu uz Hose Feliciana "Volvere alguna vez".
Dobila sam neke primedbe po pitanju prethodnog pogrešnog recepta. Te nisam izabrala adekvatne sastojke, cveće nije bilo po volji (AnaM), te završni rezultat nije bio onaj pravi (domacica), te nije bilo sladoleda, pa sam zato dobila šta sam dobila (ancisal). Prva greška dopala se krasivi i Šukiju, na moje zadovoljstvo, a druga (Kluni) većini dama. Šta mi je drugo preostalo nego da idem na popravni ispit i vidim šta će sada ispasti!?
Dakle, da vidimo. Uzmemo dve-tri
+
Dodamo još nekoliko
+ +
začinimo sve to kako valja
+
i dobijemo rezultat kao u nastavku
i na kraju balade sledeće
Da li je sada čiribu -čiriba bolje uspelo nego prošlog puta?
Po mnogima najveći kompozitor svih vremena, po svima- jedan od najvećih, Ludvig van Betoven je sa 26 godina počeo gubiti sluh, zbog čega je morao napustiti karijeru klavirskog virtuoza. Kada je gluvoća postala definitivna, a tišina osvojila njegov svet, zatvorio se u sebe, ali je nastavio da komponuje i baš tada stvorio svoja remekdela, kao što je razigrana Deveta simfonija. Da vam gluvoća kuca na vrata kao neumoljivo prokletstvo, kako biste to prikazali? Betoven ju je ilustrovao Petom simfonijom, koju zovu i „Simfonija sudbine”. Prvi stav je svuda poznati Allegro con brio. Početni motiv MI - MI - MI - DO, postao je praktično najcitiraniji muzički motiv svuda u svetu, kada bi se o klasičnoj muzici poveo makar neki razgovor. Na ovom motivu praktično se razvija ceo prvi stav, a zasnivaju i tri potonja. Tako sudbina kuca na vrata, opisao je Betoven. Pri prvom izvođenju u Beču kažu da je publika čupala kosu od očajanja, toliko je duboko osetila tragediju velikog umetnika.