Uvek sam ostajala u dobrim odnosima s nekadašnjim ljubavima. Čak i kad bi ljubav prestala, neku iskricu smo negovali i oni i ja, da podseti na ono lepo što je bilo. Mostove sam rušila samo ako bi se neko baš pokazao totalnim promašajem, što se zaista retko dešavalo. Izgleda da su mi emotivne procene bile dobre. I nakon mnogo godina povremeno sam u kontaktu sa  prvom i drugom ljubavlju. Pošto se poznaju, nije bilo poželjno da znaju jedan o drugom da su mi nešto značili. A značili su mnogo.
   Drugi je pesnik koji mi često šalje nešto lepo što napiše. Procenim, ocenim, obično se divim. Njegova poezija mi je bliska i draga, bez previše metafora, snažna i strastvena.
Jednom mi je poslao pesmu posvećenu nekome. Ne meni. Muškarcu. Pesma je govorila o plesu jedne jedinstvene biljke, o kojoj je prvi pisao knjigu. Sve je to lepo, ali zašto drugi MENI šalje pesmu posvećenu prvom? Bocka me, prebacuje mi, podseća na emocije? Kako, zašto, s kojom namerom? Cunami je izazvao u mojim mislima. Odreagovala sam i napisala mišljenje o pesmi iz kojeg se jasno videlo da sam povređena. Taktičan kakav je uvek bio, odmah se izvinio, "Samo sam hteo tvoje mišljenje. Nisam znao da je bilo nešto između vas!" rekao je. Ugrizla sam se za jezik, ali je bilo kasno. Prvi nije imao pojma šta je izazvao, a drugi nije zamerio...Pesma je ušla u prelepu knjigu koju sam jako brzo dobila, pa kad god je prelistam i nađem pesmu, setim se zbrke koju je izazvala.
kapar 
mozemo ostati prijatelji