Teško bih mogla pobrojati koliko  života ona živi, čini mi se, devet, kao mačka.
Rodila se u vreme kad nije bilo inkubatora, sa 1300 grama...majka je smišljala neke improvizacije da je očuva, neke preteče inkubatora. I uspela.
Za vreme rata dobila je metak u glavu, kao dete od 2 godine...preživela, ostala normalna, "samo" - otada nije videla na jedno oko.
Sa 16 godina perforacija slepog creva, jedva pregurala do hirurga i posle njega.
Sa dvadesetak godina dobije zapaljenje trbušne maramice, obično se glavom plaća. Bez svesti, s visokom temperaturom, gomila leda na trbuhu, oko nje konzilijum se okupio, smišljaju šta da rade, može li se još nešto...ona se budi, otvara oči, vidi njih, oseća led na trbuhu, i zapita :"A u kom ćete me veku odlediti?".
Zaljubila se u momka bez oba oka, zajedno su videli na jedno...pa zajedno kroz život srcem vođeni...Kao posledica ranijih upala, ne može imati dete.
Upoznale smo se u bolnici, posle njenog spontanog abortusa. Nije znala ni kako se zove. Vidim, čita ceo bogovetni dan pola stranice priče u "Politici". Ujutro je pitam: "O čemu se radi u priči?". "Ima jedan Džo", reče ona. Pitam popodne, o čemu je priča , ona odgovara, o Džou. I uveče je pitam, a ona ne odmiče od iste strane: "I ko je Džo?", a ona odgovara "Pojma nemam!" Otada, kad je pitam kako je, ne pitam je tako, obično, nego "Znaš li ko je Džo?" Ako zna, dobro je, ako ne zna, pomagaj odmah!
Njena doktorka slomi nogu na skijanju, i  nije je mogla lečiti. Preda je drugoj, i ova slomi nogu. Predam je mom doktoru, i kažem da njena noga ode ako i moj doktor slomi nogu! Nije se to desilo, i već sledeće godine rodila je sina.
Sledila je teška operacija, opet glavu jedva vratila s onog na ovaj svet.
Ako mačka ima devet života, a ona je potrošila pet-šest, i ne da se baš lako, moram zaključiti da ima nekog dobrog saveznika gore...i krcka svoje živote na zadovoljstvo onih koji je vole, a nezadovoljstvo onih drugih...malobrojnijih...