Osvrćem se
za sobom.
Bilanse svodim.
Pobede, porazi,
sreće, tuge,
prijateljstva, izdaje,
pripadanja, strast,
ljubav.
Stalno uzdizanje
feniksa iz pepela.
Gledam napred.
Moja mi dva Sunca
kao svetionik
osmesima
put obasjavaju.
Najveće čudo na svetu je dete. Kako nastane, kako se zdravo sklopi, kako se razvija u toplom majčinom gnezdu, kako se oglasi da svet počne računati na njega, kako upija saznanja oko sebe, raste zapanjujućom brzinom i uči zadivljujuće. Nema većeg čuda od deteta!

Dete ume da se smeje bez razloga, uživa bez razloga, a ustvari svemu postoji jasan razlog - ono širi krila svog čuda da zadivilo svet i zagrejalo ga lepotom.
Dete je veliki mali čovek, često veće od ijednog "velikog" čoveka.
Njegove suze uvek diraju, i mnogi ljudi sve će dati samo da suza ne sklizne niz maleni obraz.

Moja barka u luci usidrena, jedra sam sklopila, da li ću ih ponovo razviti?

Šta je život nama namenio, ne znamo. Šta ćemo sami sebi nameniti, šta ćemo uraditi, u čemu snagu naći, čime snagu hraniti da poraste u zmaja umesto u mišića, e, to od nas zavisi.
Jednoga dana
u lepšem svetu
srešćemo se
ponovo.
Na nebu će tada
zasjati duga
od naših probuđenih
osmeha.
I razbudićemo
sve lepo i toplo
što nas je davno
spajalo.












