Kad ova priča ne bi bila istinita, bila bi sasvim neverovatna. Da mi je neko drugi pričao, ne bih poverovala. Ovako, verujte ako želite, ali bilo je baš kako kažem.
Moja prijateljica je, tražeći svoje mesto pod suncem, neko vreme radila kao lekar u planinskom centru, sa malim detetom, posle rasturenog braka. Ubrzo su je svi zavoleli, umela je i htela, i ništa je nije mrzelo. Lako je sklapala kontakte, ali srce nije lako davala...jednom je bilo iznevereno, nije bila željna novih razočarenja. U nekom opuštenom  popodnevu, u trenucima odmora, pacijentkinja joj je ponudila da joj pogleda  u šolju. Malo razbibrige nije naodmet. I skoncentriše se žena i reče: "Doktorka, Vi ćete se udati. Za godinu dana!"
Nasmejala se na to, slatko, kao najvećoj gluposti : "Pa kako da se udam, kad nikoga nemam?"
"Imaćete!"
"Pa kako izgleda, kad ga vidite?"
"Gospodin stariji od Vas, iz Vaše struke, sa šeširom!"
Tek se tu zacenila od smeha.
I prođe nekoliko meseci, u centar stiže čuveni profesor, veliko ime. Jedan od onih kojima se čovek samo može diviti. Nije joj ni na pamet padalo da bi je mogao primetiti. Ali jeste. I pomalo, poče njeno nepoverenje da se otkravljuje, i uspavane emocije da isplivavaju iz dubine srca. Kad je zima zakucala na vrata, on je otputovao u svoj grad i pozvao je da dođe. Spakovala se na voz, sačekaće je. U toplom kupeu voza priljubila je oči uz prozor, dok je voz ulazio u stanicu. Padala je kiša, a na peronu je čekao muškarac u kišnom mantilu, sa šeširom na glavi....

Treba li napomenuti da se udala za njega godinu dana nakon čuvenog čitanja iz šolje? I dugo živela s njim u baš srećnom braku, kakav biste svima poželeli?