„Ogledala smijeha! Ogledala sreće! Uđite i zaboravit ćete sve svoje brige!“ Ljudi izlaze nasmijani. Moje brige? Svatko ima pravo na nadu.

   Prvo ogledalo. Otac se vraća s ribolova. Malo dalmatinsko selo kupa se u mirisnoj pjeni sunčeva šampona. Zlatne ptice lebde veselo prozirnoopojnim plavetnilom. Tanka koprena magličasta sutona, prvi zrikavci ljetnjeg predvečerja. Prve krijesnice noćnog sanjarenja. Čašica u gostionici „Kod Mare“. Topla riječ majci, pa meni. Šesti razred osnovke. Petice, jasno. Samo petice! Želim ih imati što više, da bi se tata smješkao! Osmjehujem se sretno u krevetu. Postajem djevojka. Svi smo sretni. Vidim svoje lice i oči prve mladenačke nostalgije za budućim, nedoživljenim, nepoznatim.

   Drugo ogledalo. Otac se vraća s ribolova. Umorno lješkari svjetiljka na pramcu gajete. Problemi. Čašica u gostionici „Kod Mare“. Ona je odličan drug, ta Mare. Razumije svakoga. I oca, jasno. Zakašnjenje kući. Majka skriva zabrinutost. Problemi. A njega nema. Topla još, ali umorna riječ „Laku noć, djeco!“. „Laku noć, tata!“. Sedmi osnovke. Pomalo sam podozriva. Majka nešto krije. Kakav se to dah brige zavukao među nas? Povišen glas u njihovoj sobi. Nerazumijevanje. Kad bih mogla pomoći!

  Treće ogledalo. Majčine su oči suzne. Prošla je ponoć. „Kod nje je“. Zašto ga nisi pokušala shvatiti? Zašto mu nisi pružila ruku pomirenja? On tone u ambis, a ti mu staješ na ruku kojom se drži za posljednju nit tvog razumijevanja, i guraš ga od sebe. On je tražio tvoju pomoć, ne tvoju ljubomoru! Ponos? Namršteno očevo lice. Zadah alkohola. „Laku noć, djeco!“ Laku noć, srećo! Bez buđenja...svađa. „Dosta mi je i tebe i nje!“

     Četvrto ogledalo. Sa strepnjom ležim u krevetu. Majka je budna. Oči pune bijesa i ljubomore. Bijesne ljubomore. Zlatne su ptice, mrtve, popadale po moru. Plavetnilo je potamnjelo i postalo prazno, beskonačno prazno. U gostionici „Kod Mare“ otac ne zna da su zlatne ptice mrtve. Ili možda zna? Možda zato ni ne dolazi? Možda ih ne želi ili ne može oživjeti? Do jutra prazno je njegovo mjesto u postelji. Petice! Želim ih nebrojeno mnogo, ne bih li vratila oca! Osmi osnovke. Razumijem mnogo više, a želim što manje shvatati. Želim da ništa, ništa ne znam. Da me  ne bi boljelo.

   Peto ogledalo. Uzburkano more. Vjetar huči i raznosi mrtva tijela zlatnih ptica. Otac izlazi iz sobe, tiho. „Ne, tata!“ On se vraća. Skrušeno..“Sve je gotovo. Promašeno“ Moje su oči pune molbe. Godine sreće umrle su kao zlatne ptice. Majka plače u krevetu. Tata je htio u vječnost bez zaborava. A ja bih željela sliku s prvog ogledala! Samo to!