Kao da se tako davno zbilo. Osmjehuješ se. I ja. Lagani stisak  ruke ili poneka riječ koja ne vodi ničemu. Sjećanja na zelenilo i toplinu jednog zagubljenog, zaboravljenog kraja. Kao da je davno bilo. U tvojim očima nema više one topline. Ili u mojoj nutrini nema topline koja bi na nju odgovorila, osjetila je? Ne znam. Istina? Ljubav? Pravednost? Riječi? Kršenje zadan riječi? Dileme. Besmisao. Želja bez proživljavanja. Neispunjenost traženja sreće. Rampa na našoj pruzi. Vlak za sreću ne može dalje. Hoću li ja dići rampu? Možda ti? Možda neko treći? Objektivne teškoće. Ćao, Romeo! Kratko sam bila Julija. Ili sam to još? I ti Romeo? Zna li ijedno od nas put dalje? Gori li plamen još uvijek? Pucketaju li grančice logorske vatre, iskaču li vesele varnice i prelamaju se u hladnom zraku? Naš plamen. Od njega smo planuli. Je li se naša vatra ugasila kad je drva ponestalo? Je li još topao zaboravljeni kraj? Ostat će samo sjećanja. I iza svega pjesmica “Don’t forget to remember!”