Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, video sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Džon. Izgledalo je da nosi kući sve knjige. Pomislio sam: 'Zašto bi iko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber.' Sam sam imao lepo isplaniran vikend, zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje. Hodajući, video sam da prema onom dečku ide grupa dece. Potrčali su ka njemu, srušili mu knjige na zemlju i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočari su odletele i video sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je nagore i vidio sam mu tugu u očima. U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočari, ugledao sam mu suzu u očima. Dodajući mu naočari, rekao sam: 'Oni dečaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.' Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!' Na njegovom je licu bio veliki osmeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gde živi. Ustanovismo se da živi blizu mene, pa sam mu celim put do kuće  pomogao nositi deo knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li hteo s mojim prijateljima igrati fudbal. Rekao je da želi. Družili smo se ceo vikend, i što sam bolje upoznavao  Džona, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Džon s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!' Samo se nasmejao i dao mi polovinu knjiga. Kroz sledeće 4 godine Džon i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Znao sam da ćemo zauvek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je hteo postati doktor, a ja sam ciljao u poslovne vode. Džon je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Celo vreme zavitlavao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Džona. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočarima. Imao je vise spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran. Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: 'Hej, veliki čoveče, bit ćeš odličan!' Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmejao se. 'Hvala', rekao je. Nakašljao se i počeo govor. 'Matura je vreme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovde sam da vam kažem da je biti nekome prijatelj - najveći dar koji toj osobi možete dati.  Ispričat ću vam priču.'  Gledao sam svog prijatelja u neverici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda se nameravao ubiti. Govorio je o tome, kako  je ispraznio ormarić, da posle njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smešak. 'Hvala bogu, bio sam spasen. Moj prijatelj spasao me od smrti.'  Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smeše mi se onim istim zahvalnim osmehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcjenjuj moći svojih dela. Jednom malom gestom možeš nekome promeniti život. Na bolje ili na gore.