Možda spadam u izumrle primerke koji su uvek mnogo voleli školu. Žalila sam kad sam završila osnovnu školu, bi mi žao i rastanka s gimnazijom, pa sam upisala ono što se uči celog veka i posle fakulteta stalno učim. Sećam se svih svojih dobrih učitelja i nastavnika. Čemu su me naučili, kakvi su bili. A deci sam pričala, kad sam ih u prvi razred ispraćala, da će tamo imati mnogo predmeta i jedan koji drugi smatraju predmetom, a ustvari je igračka za mozak – matematika. Tako su matematiku prihvatili od početka i igrali se njome, pa postizali zavidne uspehe.
Govorila sam im o mojoj školi, o biserima mojih nastavnika, a najradije bih pričala kako je nastavnik muzičkog u gimnaziji doneo gramofon na čas i pustio nam simfonijsku poemu „Vltava“ od Smetane, objašnjavajući nam od početka do kraja poeme šta VIDIMO, kako pomoću zvukova gledamo nastajanje Vltave, kuda ona protiče, šta vidimo na njenim obalama, i kako na kraju mi ostajemo na mostu u Pragu i posmatramo reku kako teče ka svom ušću. Naučila sam ceo tok Vltave, a da je nikad nisam videla. Takve časove nemoguće je zaboraviti. Mnogo godina kasnije, kad ne bih razumela zašto u školi moji momci ne vole baš sve i zašto imaju primedbe na obrazovni sistem, oni bi mi odgovorili:
„Shvati, nas niko ne uči da GLEDAMO muziku!“
Govorila sam im o mojoj školi, o biserima mojih nastavnika, a najradije bih pričala kako je nastavnik muzičkog u gimnaziji doneo gramofon na čas i pustio nam simfonijsku poemu „Vltava“ od Smetane, objašnjavajući nam od početka do kraja poeme šta VIDIMO, kako pomoću zvukova gledamo nastajanje Vltave, kuda ona protiče, šta vidimo na njenim obalama, i kako na kraju mi ostajemo na mostu u Pragu i posmatramo reku kako teče ka svom ušću. Naučila sam ceo tok Vltave, a da je nikad nisam videla. Takve časove nemoguće je zaboraviti. Mnogo godina kasnije, kad ne bih razumela zašto u školi moji momci ne vole baš sve i zašto imaju primedbe na obrazovni sistem, oni bi mi odgovorili:
„Shvati, nas niko ne uči da GLEDAMO muziku!“
