Generacijama  se u porodici pekla česnica za Božić i u nju stavljao beli srebrni novčić iz 1938. Domaćin bi lomio česnicu redom: položeniku, putniku namerniku, kući, domaćinu, domaćici, deci redom...I godinama zapisujem ko je izvukao novčić i za sledeći Božić rezimiramo kakva mu je bila godina. Redovno bude to dobra godina osobi kojoj je novčić dodeljen, godina u kojoj postigne mnogo dobroga. Sa tim zapažanjem podela česnice postade još interesantnija. Svako je želeo da novčić baš njemu bude dodeljen, ili priželjkivao da dođe u ruke onome kome je te godine sreća bila potrebnija nego drugima. Prošli Božić bio baš tužan, sin sam u kući, ja dežurah, drugi otputovao. I on sam dočeka položenika i podeli česnicu. Novčić dopadne snajki, godina joj bila baš uspešna.
Ovog Božića sve po starim običajima. Ustala rano da umesim zlatnu česnicu, bolan da je jede, zdrav da joj se raduje. Pažljivo u zadnje mešenje stavim novčić i obeležim mesto, s namerom da novčić dođe u ruke sinu kome je ove godine potrebno nešto više sreće nego ostalima. Položenik  dođe, očita očenaš, zapali badnjak uspešno (nismo kuću zapalili) obećavajući plodnu godinu, koliko varnica toliko parica...Posedasmo i počeh česnicu da lomim. Položeniku, putniku namerniku, kući, i redom...sve oko obeleženog parčeta. Kad pokušah da odlomim jednako veliko parče kao prethodna, zalomi se česnica na novčiću i on ostade u nepodeljenom delu pogače, vireći do pola...sa rupicom u sinovljevom parčetu, gde se i nalazio...U sebi zaključih da će se sin morati potruditi da mu godina bude dobra, bez nameštanja.