Nespretno je ubauljao u kuću, bebac od dva meseca, crni sa tamnožutim očima, mešanac, Bleki. Za malog mačora nije mi izgledao preterano inteligentan, ali je svojom  nespretnošću osvojio sve ukućane, tužne nakon trajnog odlaska moje divne svekrve. Kao da ga je ona poslala da nas razvedri...Rastao je, uredan, čist, nikad gluposti po stanu nije radio. U poređenju s ružnim, ali pametnim komšijskim mačorom bio je inferioran, ali nama je bio najlepši mačak na svetu i okolnih nekoliko sela. Najradije bi se odmarao u mom krilu i jedva čekao da se skrasim na par minuta i da mi uskoči u krilo. Kad ga je mačkomrzica komšinica pokušala otrovati, našli smo uginulog crnog mačora i sahranili ga, pretužni...za to vreme zaticala sam decu kako krišom plaču.
"Pa nemoj da plačeš, evo, i meni će Bleki nedostajati, da mi cepa čarape!" tešila sam sina. On se tužno okrenu: "Neće ti nedostajati da ti cepa čarape, ali  će ti nedostajati kad piješ kafu, da ga maziš u krilu!". E, tu sam se ja zarozala od suza...
Nekoliko dana kasnije nađem ga živog i zdravog. Siva maca u kraju spasla ga, odvukavši ga za sobom. Razmišljao je, da ostane s njom ili ode sa mnom kući...tog puta pobedih ja.
Kad bih se vraćala s posla, on bi u određeno vreme stajao na terasi i virio između cveća. Muž bi se čudio što tako mirno gleda, a onda još više kad bi ako munja proleteo kroz stan i ukipio se pred vratima. Tu bi osluškivao, i čim bi čuo lift, počeo bi mjaukati, pozdravljati me. Koje li radosti kad uđem u kuću!
Ako bi bio u šetnji pred moj povratak, popeo bi se na tisu pred ulazom u našu zgradu. Tu bi se sasvim vizuelno zagubio u tamnoj krošnji. No čim bi primetio da dolazim, skakao bi sa tise i umiljavao mi se. Svi su ljudi iz kraja znali koga on čeka na tisi.
I mnogo godina kasnije, ljudi često pitaju: "A gde je onaj crni mačak što Vas je čekao na drvetu?" Drvo ostade mačja tisa...

 macka