Prvi put u vašem gradu, dođite i uverite se! Naša ogledala pokazaće vam svu radost i tugu vaših života! Jedinstvena ponuda, samo još danas!

Idu svi, da odem i ja? Želim li da vidim svoj život? Možda se vidi nešto što ne znam? Mogu li ponovo proživeti srećne trenutke?

Prvo ogledalo. Mali grad na jugu, tegobne posleratne godine, a otac i majka mladi, srećni i zaljubljeni. Rađam im se, sin jedinac. Ušuškan u njihovim krilima, dojim se ljubavlju. Sa mnom, zauvek će trajati njihova sreća. Ništa ne može pomutiti sjaj ove ljubavi.

Drugo ogledalo. Došli su i odveli oca. Majka ostaje sama sa mnom. Sasvim sam mali, ne razumem zašto mama plače. Zašto tate nema. Tu je negde, doći će...

Treće ogledalo. Na planini smo na jugu, majka i ja  kod dede i bake. Mene niko ne voli. Gledaju me kao da sam za sve kriv. U školi me zovu siročetom. Otac mi umro, kažu. Deda se ljuti za sve što uradim. Kad me kažnjava, kao da ne vidi mene, nego nekog drugog, i batinama ubija u tom nekom sve što ne želi da vidi. Baka me zaštiti kad može, a ne može uvek. Majka ćutljiva, daleka. Prerane bore urezuju se oko njenih očiju. Neka je velika tuga mori. Meni se ne poverava, ne mazi me, ne teši me. Njoj treba uteha.

Četvrto ogledalo. Rastem na obroncima Čemernika, čemerno mu ime. Čini se, turobna planina, na kojoj je život surov. Ali meni su prelepe ljubičaste doline u proleće  i padine prepune borovnica i malina na leto. Znam svaki potok, dolinu, šumu. Znam gde se vuk pojavio, gde se ovca sakrila, gde je orao svio gnezdo. Gde mogu slobodno i nesputano da se krećem, niko da me ne vidi, niko da me ne grdi, bije... Tu me vole sunce, zvezde, mesec, moj večni drug. Na planinskim vrletima zaboravljam da sam usamljeni dečak bez ljubavi.

Peto ogledalo. S dedom gradim kuću. Snažan sam momak, mogu mnogo. Kuća raste, lepa, pored reke, da li ću tu naći sreću?  Deda ne govori mnogo, kažnjava više nego što hvali. Majka ćuti. Udovica koja ne daje sebi drugu šansu. Radim, guši me sredina. Krila bih da raširim, a ne mogu. Odlazim u veliki grad da nađem sebe.

Šesto ogledalo. Radim sve što mogu u velikom gradu. Pišem, reči me oslobađaju, sa svakom pesmom iziđe deo moje skorele tuge i ukoriči se. Pitam se, zašto se tuga u meni ne smanjuje? Objavljujem posvuda, dve hiljade mojih poetskih čeda naseljava se po zbirkama poezije.

Sedmo ogledalo. Ljubav je pribežište. U njenim očima vidim ono što oduvek tražim. Našao sam mirnu luku. Rađa nam se sin jedinac, ima li veće sreće na ovom tužnom svetu? Nas troje pobedićemo sve. Niko neće biti jači od nas.

Osmo ogledalo. Neko drugi se pojavljuje u porodičnom trouglu. Lomi se krhka breza mog samopouzdanja i nade u večnu sreću. Zar za mene ni zrnce sreće ne može potrajati? Uzimam samo svoju garderobu i odlazim, da se nikad više ne vratim. Sin neće razumeti ni preboleti. Ali, ne razumem ni ja zašto je moralo tako.

Deveto ogledalo. Sanjam Svetu Petku koja mi kaže da nisam siroče, da je moj otac u gradu oblika potkovice. Budim se u znoju. Da li je moguće da su me lagali kako je otac umro? Može li san biti jači od jave, od reči najbližih? Razmišljam koji je grad oblika potkovice, tražim ga i nalazim. Odlazim u policiju, pitam za tog i tog...tu je, kažu. Isti policajac koji je onomad odveo mog oca, vodi me njemu. Kad je pozvonio na vratima i sklonio se da pokaže koga je doveo, otac pada...

Deseto ogledalo. Deda je umro, baka, pa otac. Porodica se kruni. Mene poslali na ratište, da rečju i slikom zabeležim zašto je čovek čoveku vuk. Zašto se ratom rešavaju sukobi? Životinja ubija samo kad je gladna, zašto čovek ubija ako je sit? Te slike će me uvek proganjati u noćnim morama.

Jedanaesto ogledalo. Sam tražim svoj put. Boemija mi nadoknađuje pogrešne veze, prazne ljubavi. Tek toliko da se stih napiše, pa ostane, a ljubav zaboravi. Želeo bih da imam životnog druga, samoće mi je dosta. Učinilo mi se da sam je našao, sonetima sam je ovenčao, i opet shvatio da u ovoj zemlji izgubljene duše nema srodnih meni. Sve je naopako.

Dvanaesto ogledalo. Mnoge su knjige iza mene, ime mi nešto znači. Sinu sam dao sve što sam stekao. I više od toga. Osmeh mi je oduzeo. Ja i dalje lutam, bez mnogo prtljaga. Osamljen na padinama Čemernika, u kući koju sam gradio, s dušama onih kojih više nema. I majka ode tiho, kao što je živela. Poželim da me nema, tuga mi legla na grudi, ne da mi da dišem. Samo jedan prijatelj ume da mi olakša i ubedi kako moram dalje, kao da mi je brat, kojeg nisam imao.

Trinaesto ogledalo. Moj broj. Drugima nesrećan, meni srećan. Ono malo sreće koju doživeh u životu, pod tim se brojem dogodilo. Sada sam opet sa kolegama po peru. Vraćene su mi počasti koje sam ranije imao, pa rakijom izgubio. A onda sam video nju. Pojavu kakvu sam sanjao, nestvarnu, odmah mi se omilila. Prilazim, toliko puta sam gubio, mogu još jednom...ali nikad neću znati, ako ne pokušam, da li sam u njoj mogao naći svoju srodnu dušu, svoje životno ogledalo. Odbija me, ne želi nikoga. Patila je kao ja ... Osvojio sam je uz pomoć moje dobre vile, reči. I sada smo srećni. Gde se toliko dugo skrivala, gde smo jedno na drugo čekali? Ne mogu zamisliti život bez nje. Sreću predstavlja niko drugi nego takva žena. Ne, ne želim da vidim sledeće ogledalo. Sami ćemo stvoriti sliku koja će se u njemu videti, uz pomoć Boga koji nas spoji. Niko nas u tome neće sprečiti. Mi smo Ljubav. Mi smo ogledalo.

ogledalo