U porodici smo svi mačkoljupci. Kanda privlačimo takve, pa su nam i pridošlice u porodicu iz iste fele. Nije onda ni čudo što je moja buduća snajka pre nekoliko godina prišla mački koju je videla ranjenu, krvavu, odbačenu pored puta, kao da ju je auto udario. Snajka se sažalila, prišla da vidi šta se sirotici desilo. Živa? Tako kako je izgledala, malo je bilo verovatno da je živa.  Pružila je ruku da to proveri, i maca je smesta počela da prede! Glasno. Zapanjena, snajka nije verovala svojim ušima. Polumrtva mačka prede! Zar predenje nije znak zadovoljstva mačke? Ova sirotica za takav osećaj nije imala nikakav razlog.
Mačje predenje pokrenulo je lavinu emocija u snajki, pa je pozvala sina i zajedno su odvezli macu kod veterinara. Ovaj se zapanjio što neko donosi ranjenu divljakušu. Dao joj je sve što treba, uz komentar da mačke imaju devet života, potrošiće pet - šest, ali ostaće joj dovoljno da preživi.
Snajka je negovala ranjenicu, slomljenog čela i nosa, koja nije mogla ni da jede ni da pije. Kako ju je pojila i hranila, samo ona zna. Na kapaljku,  kao bebu. Sledilo je još veće iznenađenje kad ju je prvi put okupala. Nikakve prljavštine, maca se sama očistila od svega! Navikla brzo na novu sredinu, higijenske potrebe bez greške izvršavala, i ubrzo postade jasno da je maca bila kućna, vaspitana, mekane dlake stvorene za maženje. Jedno oko ostade zauvek izgubljeno, na drugo je nazirala obrise, i s toliko vida se snalazila po kući. Čak umela i sredinu da promeni, a  ipak se brzo navikne na novu. Kad je snajka ušla u  porodicu, kao „miraz“ donela je i nežnu crnobelu mazuljicu. Suvišno je reći da je postala opšta mezimica.
Šta bi bilo da nije umela da prede u pravom trenutku?
macka