Ranije nisam boravila u Sarajevu. Samo bih prošla kroz grad oko Miljacke i nastavila dalje. Znala sam da njemu najlepše pevaju, naprimer "Sarajevo, ljubavi moja", toplije nego ijednom drugom gradu, a kažu da mu se svako vraća ko u njemu  prenoći. Bila sam opterećena utiskom ranjenog grada posle svega što je prošao, ali kad su me pozvali na kongres u Sarajevu, nisam odolela. Utisci su sjajni. Kongres kvalitetan, imalo se šta čuti, pozvani gosti iz svih bivših bratskih republika koji su izneli svoja iskustva. Izuzetna gostoljubivost, pomešane različitosti koje samo donose novi kvalitet, trud da se tragovi rata manje vide. Baščaršija me se posebno dojmila, i prođoh je uzduž i popreko. Naravno da sam potražila čuveni restoran "Petica" (Ferhatović) gde mi je Saray preporučila da probam najbolje ćevape...bili su mmm njam Smile Mislila sam na nju dok sam uživala u neponovljivom ukusu, ali se nismo srele. Urmašice i tufahije su mi bile posebna želja, osladiti se propisno, i nisam im ostala dužna.

A posebno zadovoljstvo predstavljalo je natenane uživanje u pravoj kafi koju ovde ne zovu turska nego bosanska, serviranoj ovako.

Prelepa voditeljka Svečanog otvaranja kongresa reče da se Sarajevu svako vraća, a mnogi i ostaju. Vratiću se.