Kad se najmanje nadate, stigne vam neka radost. Poštar donese paketić, otvorih, kad unutra knjiga i pismo. Đorđe Živković, "Radosti i nadanja", knjiga pesama. Pre podosta godina u osnovnoj školi pomenuti gospodin predavao mi je fiziku. Skroman, jednostavan, omiljeni nastavnik. Kasnije izgubismo spojne niti, nismo se sretali. Nije ni on znao šta se dešava s većinom njegovih učenika. Penzionerske dane provodi u čitanju i pisanju. Sprema četvrtu knjigu. Svratio u biblioteku, pa mu iskusni bibliotekar ponudio moju knjigu na čitanje. Znao da će ga obradovati. Pročita, potraži adresu, pa spakuje svoju i pošalje mi...kakva je to radost kad posle mnogo godina saznate da vam je omiljeni nastavnik živ i još kolega po peru!! Da podelimo utiske o jednoj njegovoj pesmi?
Sa puta
Koliko staza - vidjeh draga
bogaza negaženih
koliko livada
kosom nekošenih
i šuma mnogo
gdje nismo prosipali smjeh
koliko tihih žala
gdje željom s tobom bjeh.
Koliko sreće ne znasmo,
koliko radosti ne brasmo
i kao da me svaka
sunčana kore zraka:
što prosuo je nisam
poljupce duge, tople
na drage usne tvoje
