[ Mudrosti s neta
]
20 Oktobar, 2010 09:26
Misao dana
Danas ću baš biti kratka. Dobila sam misao u skladu s mojim nickom. Lako ćete pogoditi ko prosipa iskrice mudrosti po blogu. Jovan s.s., naravno. Bilo bi lepše kad bi to češće radio, bez povlačenja u ilegalu, što mu je u poslednje vreme česta navika.
Dakle, evo misli dana:
Sanjareći možeš osećati da letiš, a ne osetiti bol pri padu.
[ Mudrosti s neta
]
16 Oktobar, 2010 10:50
Neodoljivi dečji biseri
Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.
Geografska dužina i širina su vrlo korisne. Pretpostavimo da se čovek davi. Dovoljno je da vikne na kojoj je širini i dužini i mi ga možemo naći.
Da bi se bila dobra medicinska sestra, mora biti potpuno sterilna.
Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.
Ko je bio Njegoš?
To je onaj tip sa dedine penzije.
Leptir je insekat iz porodice helikoptera.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno menja.
Veoma sam se uplašio kad se mama razbolela. Pomislio sam da će nam tata kuvati.
Alimentacija je plata za decu kada im se tata odseli.
Muškarac ne može da se venča sa muškarcem, jer onda niko ne bi mogao da obuče venčanicu.
Kod nas svako ima svoju sobu, samo tata ne. On mora da spava kod mame.
Zemlja se okreće 365 dana svake godine. Zato treba svake godine jedan dan više, pa se to obračunava u februaru. Zašto je to tako, ne znam. Možda zato, jer je u februaru uvek jako hladno i to ide malo tvrđe.
Moja sestra je jako bolesna. Svakog dana pojede po jednu pilulu. To krije od roditelja, da se oni ne bi uplašili.
Kada se mama i tata zaključaju u spavaću sobu, ja narednih sat vremena mogu da radim šta hoću. Što ja volim taj seks!
Ne razumem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i
kineska, a ne naša!
Moja sestra je opet položila razred sa odličnim uspehom, sve same petice. Ona to meni namerno radi!
Mami i tati je danas godišnjica braka. To svi znamo osim tate!
Pitao sam tatu zbog čega on brije bradu a mama noge. Rekao je da se svako brije onde gde ga ljudi gledaju. Gde ja onda da se brijem.
Ja se ne svađam s roditeljima. Nisu moj nivo.
Kad se mama posvađala s tatom, prvi put sam video leteće tanjire.
U Francuskoj su nekad pogubljenja kriminalaca izvodili želatinom.
Čak i dečaci imaju da kažu nešto zanimljivo ako ih dovoljno dugo slušaš..
Severni pol se okreće u suprotnom pravcu od južnog.
Umetnička klizačica je izvela svoju piruetu, a pri tom su joj vlastiti vetrovi digli suknjicu.
Kad su ljudi prestali biti majmuni, postali su Egipčani.
KAKO IZGLEDA NEKO KO SE ZALJUBI ?
Pa moraš da se naparfimišeš, da se obriješ, da uzimaš žilet i napraviš ovako kosu kao jež, da izgledaš kao frajer i da imaš zlatan zub!
[ Mudrosti s neta
]
15 Septembar, 2010 07:14
Ne moram, ne trebam
Ovo je jedna od najkorisnih ideja
sa NLP seminara.
Naime, veoma je korisno
da izbacimo iz rečnika fraze "moram da" i "treba
da". A evo i objašnjenja zašto:
Rečenice
koje počinju sa "moram da" i slično, spadaju u
emocionalne konstrukcije koje se nazivaju
ograničenja.
Verovali ili ne,
svaki put kada izgovorite rečenicu "moram da..."
vaš organizam pretpri mikrostres. Rađeni su
brojni eksperimenti koji ovo potvrđuju. Ovaj
stres nastaje iz razloga što se neka radnja
predstavlja mozgu kao "na silu", i kao nešto
loše što ne bismo radili svojom
voljom.
Primeri:
"Moram večeras
da operem kosu"
"Moram da svratim da odnesem
CD"
"Treba da uplatim Internet"
"Moram da
se vidim sa Jovanom"
Svaka od ovih
rečenica izaziva mikrostres. Sada, kada znam za
ovo, u svom okruženju osluškujem i uočavam na
stotine ljudi koji kompletan svoj dan
popunjavaju ovakvim rečenicama. Ti ljudi nisu ni
svesni koliko im te rečenice oduzimaju energije.
Jednostavno, kada se dan završi, nekako su
ispijeni i isisani od svih tih stvari koje su
tog dana morali da urade.
Ovo
možete sami na sebi da osetite. Zapamtite dobro
ideju ovog teksta, i prvi sledeći put kada
budete izgovorili rečenicu "Moram da..."
obratite pažnju na vaše telo. Osetićete negde,
na nekom mestu, nešto poput stezanja, gušenja,
pritiskanja... neko u grudima, neko u stomaku,
neko u potiljku... varira od osobe do osobe, ali
osećaj je uvek isti: ograničavanje slobode koje
nam izazove mali stres.
Ono što je
fascinantno: Dodatak "Moram da..." degradira čak
i radnje koje su veoma pozitivne i dobre za nas,
i snižava im vrednost. Pogledajte kako neke
naizgled fantastične stvari gube na vrednosti i
utapaju se u sivilo kada stavimo "Moram da"
ispred:
"Moram da idem u banku da
podignem platu"
"Moram da se vidim sa
dečkom"
"Treba da krenem na Maldive za
nedelju dana"
"Moram da odem na masažu
večeras"
"Ne mogu sada, moram da idem na neku
ludu žurku"
Šta je alternativa? Vrlo prosto.
Umesto "moram da" i "treba da", slobodno
izrecite celu rečenicu kao da ćete to
uraditi:
"Večeras ću da operem
kosu"
"Idem da odnesem CD"
"Idem da se
vidim sa Jovanom"
"Videću se sa
dečkom"
"Večeras idem na
masažu"
Vidite? Rečenice imaju isti
smisao, a primećujete li koliko sada deluju
rasterećenije kada ih izgovarate? Kao da je ceo
život pesma, i kao da uživate u svemu što radite
jer se to jednostavno dešava.
Ako
usvojite ovo, primetićete vrlo brzo da vam
koristi. Nagon toga slobodno počnite polako da
prenosite ovu ideju svojim prijateljima.

[ Mudrosti s neta
]
26 Avgust, 2010 11:32
Definicije ljubavi
Mislim da je Marina Cvetajeva, ruska pesnikinja, najlepše definisala ljubav i odsustvo ljubavi. Vredi se zamisliti nad njenim viđenjima.
Voleti, znači videti čoveka onakvog kako ga je zamislio Bog, a roditelji ga nisu stvorili takvog.
Ne voleti, znači videti čoveka onakvog kakvim su ga stvorili roditelji.
Prestati voleti, znači videti sto, stolicu - umesto njega.
(Marina Cvetajeva)

[ Mudrosti s neta
]
24 Avgust, 2010 09:00
Sabrati životne radosti
Ovo je priča o jednom čoveku koga bih nazvala Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovek čiji život predstavlja traganje.
Tako jednog dana jedan Tragač oseti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.
Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo pre nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog prolećnog cveća. Sa svih strana brežuljak beše ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.
Iznenada oseti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između belog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.
Pusti da mu pogled kao leptir preleće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom belom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 meseci, 2 sedmice i 3 dana.
Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 meseci i 3 sedmice.
Tad se Tragač oseti jako uznemireno. To predivno mesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmernom tugom, sede na travu i zaplaka.
Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, videvši nepoznatog čoveka krenu prema njemu. Neko vreme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
" Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovde dešava? Zašto ima toliko mrtve dece zakopane na ovom mestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i nateralo ga da napravi dečije groblje?!"
Starac mu odgovori:
" Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: levo, to šta ga je obradovalo i desno, vreme trajanja te radosti.
Upoznao se sa devojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dve? Tri i po?… Zapiši.
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i ? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog deteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vreme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što verujemo da je to jedino istinski proživljeno vreme..."
Priča je s neta, poučna. Saberite svoje životne radosti! To je jedino istinski proživljeno vreme!