Smrzla sam se ovih dana, do posla, na poslu, od posla...izem ti zimu u Beogradu! Kraće vreme sve je belo, prelepo, ali uskoro postaje sivo, braon, ili zaleđeno, da se polomiš.  Zaključak: ne volim zimu u Beogradu.  A da li je volim inače? O, da.  
Obožavam buđenja na Tari prekivenoj snegom, dok se visoke jelke svijaju pod teretom snega, u peći krckaju drva, kuća topla, u rerni testo se diže, miriše sve. Kad se sve to lepo pogricka, pravo na sneg, šetanje, sankanje, skijanje. Posle se sušimo pored tople peći, a obrazi da puknu od rumeni.
Volim zimu na Zlatiboru, kad iziđem iz tople sobe na bele padine. Uživam u snežnom pejzažu, hodam dok se ne umorim i tek onda krenem da se vraćam. Ako usput svratim u “Adagio“ na kafu sa šlagom i palačinke, nadoknadila sam kalorije, pa skupim snagu da se vratim u bazu.
Rado se sećam zime na Kopaoniku, dubokog snega za pešačenje do Gobelje, skijanja na Suvom rudištu, Pančićevog vrha kad ga sasvim belog obasja sunce.
Kako sam volela zime na Visokim Tatrama! Sećam se dugih planinarenja  sa pauzama u „Chata kapetana Nalepky“ i drugim zimskim kućicama...pa na toplu čorbu u „Bistro“ i onda na drugu turu snežnog pešačenja.
Rado bih ponovo doživela zimu na Semeniku u Rumuniji, na zaleđenom Vlašiću izuzetne lepote, na Zlataru..svuda, samo ne u zavejanom Beogradu. Ali ono sad ne mogu, a ovo drugo moram.
kroz prozor